|
..Iz Kambodže nam poslednjih godina vesti stižu samo s vremena na vreme, što je i razumljivo: Daleko smo jedni od drugih, pritisnuti svojim problemima, bez mogućnosti, po svoj prilici i bez stvarne potrebe za direktnim kontaktima i saradnjom. Nejasno je da li izmedju Srbije i Crne Gore i današnje Kraljevine Kambodže, medjunarodno priznate posle postizanja sporazuma o miru 1991., postoji uzajamno diplomatsko priznanje, da li je na zvaničnom nivou uopšte bilo nekih kontakata, poruka i slično posle burnih promena kroz koje su proteklih godina prošle jedna i druga zemlja. Ostao je daleko za nama period odnosa koji je počeo posetom princa Sihanuka Jugoslaviji 1956. i njegovim učešćem na osnivačkom Samitu nesvrstanih u Beogradu 1961., odnosa opisivanih ne bez razloga u superlativima, iako ispunjenih više »izvesnim ličnim šarmom« koji su im davali predsednik Tito i princ Sihanuk i njihove supruge, drugarica Jovanka i princeza Monika nego konkretnim rezultatima. Ostale su daleko za nama i medjunarodne okolnosti u kojima se saradnja dve zemlje, udaljene i u svemu različite – objektivno nametala i dobijala dimenzije koje su prevazilazile njihov stvarni značaj. Nestalo je blokovske podele sveta, u čijim je okvirima ova saradnja održavana, na način koji to nisu očekivali ni oni koji su svetskim dogadjajima upravljali, ni oni koji su svojim sizifovskim nastojanjima pokušali da otklone opasnosti koje su iz toga proizlazile. Pod ruševinama medjunarodnog sistema onog vremena nestali su kako oni koji su ga na ovaj ili onaj način održavali, tako i oni koji su ga osporavali. Na sceni je ostao još samo »Samdek Euv« (»drug princ«, »papa princ«) Norodom Sihanuk u Kambodži, ali se i njemu desilo ono najgore što se jednom čoveku i suverenu moglo desiti: U tragičnim dogadjajima izmedju 1970. i 1990. u kojima je bio i učesnik i žrtva izgubio je petoro svoje dece i četrnaestoro unučadi, jednog sina se sam odrekao zbog toga što je u najtežim trenucima za njega prešao na stranu Crvenih Kmera, dvojica koji bi došli u obzir odbijaju svaku pomisao da se pojave kao naslednici trona koji je izgubio svaki sjaj, ostali su se razišli širom sveta i otudjili, izgubio je i brojne rodjake i prijatelje i preko milion svojih podanika koje je nazivao svojom decom a oni njega »Papa Sihanuk« - da bi se posle dve decenije izgnanstva, ostareo i usamljen vratio u razrušenu zemlju kao kralj bez vlasti, bez mogućnosti da utiče na budućnost zemlje i na svoju sopstvenu sudbinu.
SUDJENJA ĆE BITI, SAMO SE NE ZNA KADA I KOME...
»Najglasniji su oni koji su zauvek ućutkani«
Norodom Sihanuk
U američkom Kongresu je 1994. izglasana rezolucija o genocidu u Kambodži (»Cambodian Genocide Justice Act«) kojom se od predsednika traži da preduzme potrebne korake i pruži neophodnu podršku Ujedinjenim Nacijama u nastojanjima da se ustanovi medjunarodni sud u čiji kredibilitet neće niko sumnjati i privedu pravdi Crveni Kmeri, odgovorni za zločine počinjene izmedju 17. aprila 1975. i 9. januara 1979. U rezoluciji se ističe da pravda neće moći biti izvršena bez snažnih zahteva medjunarodne zajednice.
Na sudjenju, pored SAD insistiraju Francuska, Australija i Japan. Krajem 2002., u Generalnoj skupštini OUN usvojena je rezolucija predložena od strane Francuske i Japana kojom se od generalnog sekretara Kofi Anana tražilo da sa vladom u Pnom Penu »bez odlaganja obnovi pregovore o ustanovljenju medjunarodnog suda za sudjenje odgovornim za zločin genocida«. Za rezoluciju je glasalo 150 zemalja, nijedna protiv, uz 30 uzdržanih, medju kojima praktično sve zemlje Evropske zajednice i Kanada.
U medjuvremenu, u kambodžanskoj nacionalnoj skupštini je izglasan i kralj Norodom Sihanuk je potpisao zakon o osnivanju specijalnog suda sa sedištem u Pnom Penu, koji bi trebalo da bude sastavljen od trojice domaćih i dvojice sudija imenovanih od strane OUN i u postupku po domaćem zakonodavstvu ispitivao odgovornost lica osumnjičenih za zločine počinjene u periodu vladavine Crvenih Kmera 1975-1979. Uzaludni su bili pokušaji, mlaki, mora se reći specijalnih izaslanika generalnog sekretara OUN i američkog Stejt departmenta (posredstvom poznatog i kod nas Pierre-Richard Prospera i dr.) da privole Pnom Pen na osnivanje medjunarodnog suda sa sedištem izvan Kambodže, poput onog u Hagu pred kojim se sudi za zločine počinjene na prostorima bivše Jugoslavije i Ruande. Premijer Hun Sen je bio odlučan u stavu da Kambodža neće menjati zakon prihvaćen u nacionalnoj skupštini, »bez obzira da li to OUN odobravaju ili ne«, upozoravajući da »bi, ukoliko se ovom problemu ne pristupi pažljivo moglo ponovo doći do gradjanskog rata, posebno ako pred sud budu izvedeni lideri Crvenih Kmera koji su se pod amnestijom predali posle 1990.«.
Bez obzira na ishod višegodišnjih natezanja oko formalno-pravnih pitanja, u toku kojih su predstavnici Pnom Pena pokazali veliku upornost u odbrani svojih stavova (premijer Hun Sen se nije ustručavao da predstavnicima medjunarodne zajednice poruči da »začepe gubice« i »gledaju svoja posla«), daleko je ozbiljniji problem koga izvesti pred sud. Predstavnici OUN i drugi koji insistiraju na sudjenju govore samo uopšteno o »liderima Crvenih Kmera«, dok predstavnici raznih humanitarnih organizacija i dokumentacionih centara (američki Jejl univerzitet) i izbeglice iz Kambodže u SAD i Australiji navode poimenično desetak rukovodećih ličnosti (Pol Pot, Kije Sampan Ta Mok, Ieng Sari i njegova supruga Ieng Tirit, Nuon Čea, Ke Pauk, Kang Kek Jeu, zvani »Dač«, Mea Mit, Son Met...).* *Sva lična imena, nazivi mesta, itd., navode se u fonetskoj transkripciji prilagodjenoj srpskom jeziku i ćirilićnom ili latiničnom pismu.
Sa njima se, koliko je poznato, završava lista potencijalnih kandidata za izvodjenje pred sud. Problem je, medjutim, kako ih izvesti pred sud kad je Pol Pot umro prirodnom smrću u svom zabačenom skrovištu 1998., ostali su na dohvatu pravde – ali amnestirani i »integrisani« u društvo, i svi u dubokoj starosti! Sa raznih strana se upozorava da zbog sporosti u postizanju sporazuma «neće biti kome da se sudi«.
Očigledno da je i u ovom slučaju najteže utvrditi ko je odgovoran – kad su svi odgovorni! U sistemu zasnovanom na vladavini ideologije nad ljudima, bez obzira o kakvoj se ideologiji i kojoj zemlji radilo – teško je naći odgovorne za konkretne zločine. Vlast oličena u političkom pokretu i sistemu, ili još gore u jednom čoveku identifikovanim sa ideologijom, vladajućim sistemom i nacionalnim ciljevima sama definiše metode njihovog ostvarivanja, traži i nalazi neprijatelje koje eliminiše. I čini zločine i traje dok neprijatelja ima! U takvom sistemu, naredjenja »onima dole« nisu potrebna, svi znaju šta im valja raditi, svako mora da se dokazuje da ne bi bio žrtva – dobrom žetvom pirinča ili otkrivanjem neprijatelja, sabotera, špijuna u sopstvenim redovima, kao u Kambodži. Zato konkretnih dokaza po komandnoj odgovornosti, pisanih naredbi i sl., protiv preživelih o kojima se danas govori nema, i uzaludno ih je tražiti.
Razloge za upornost u odbijanju sudjenja treba tražiti delom u činjenici da sadašnji režim u Pnom Penu predstavlja kadrovski-personalni, ako ne i idejni i politički kontinuitet sa pokretom Crvenih Kmera. U prvoj garnituri instaliranoj od Vijetnama 1979., oko 80% rukovodećeg kadra su bili »originalni« Crveni Kmeri, koji su se, najčešće iz straha za sopstveni život odvajali od osnovnog jezgra i utočište nalazili u Vijetnamu, tamo bili organizovani u »front nacionalnog spasa« i dovedeni na vlast posle proterivanja Pol Pota u januaru 1979. Po dolasku na vlast, osudili su politiku Pol Pota kao »devijaciju« i deklarisali se kao »ortodoksni«, »autentični«, itd., nastavljači »revolucionarnog« pokreta Crvenih Kmera. Očigledno da se njihova odgovornost ne može zapostaviti, bar za ono što je počinjeno dok su delovali u pokretu. Osim, ako se svi zločini ne pripišu samo Pol Potu i »njegovoj kliki«, tj. onima koji su bili na vlasti izmedju 17. aprila 1975. i 9. januara 1979., stav koji je prisutan ne samo u argumentaciji domaćih, već i stranih faktora – što stvar vraća na početak…
KOME SUDITI ZA ZLOČINE U KAMBODŽI
»Svi smo mi bili i žrtve i učesnici u zločinu« Norodom Sihanuk
Zbog toga je aktuelno i danas pitanje koje se postavlja već desetak godina - ne samo kome suditi, već i hoće li uopšte biti sudjenja za zločine počinjene u Kambodži!? Odgovora na to nema, po svoj prilici neće ga ni biti, uprkos ponovljenim uveravanjima iz OUN i zvaničnih Kambodže u neophodnost i obavezu da se odgovorni za zločine izvedu pred sud i tako stavi tačka na period krvavih sukoba koji su doveli do razaranja Kambodže i ugrozili biološki opstanak kambodžanskog naroda. Na zaključak da do sudjenja neće doći navodi činjenica da je posle skoro desetogodišnjih pregovora izmedju predstavnika OUN, kao garanta Pariskog mirovnog sporazuma za Kambodžu iz 1991. i vlade premijera Hun Sena postignuta saglasnost jedino oko toga da se pred sud izvedu odgovorni za zločine počinjene u periodu vladavine Crvenih Kmera na čelu sa Pol Potom 1975/79., dok je sve ostalo – počev od karaktera suda (medjunarodni, domaći, mešoviti), prava po kojem će se voditi postupak do kvalifikacije zločina (genocid, zločini protiv čovečnosti, itd.) i odredjivanje kruga optuženih pod znakom pitanja. Indikativno je, naime, to što je postignuta saglasnost za ispitivanje odgovornosti samo za period vladavine Crvenih Kmera 1975/79., pri čemu se i tu izdvaja samo »rukovodeća klika« Pol Pota, što dovodi u pitanje iskrenost nastojanja ne samo današnjih kambodžanskih vlasti, već i medjunarodne zajednice oličene u OUN kao garantu mirovnog reršenja za Kambodžu da se do kraja raščisti sa zločinima. Sumnje u tom pravcu podgrejava i činjenica da je vlast u rukama bivših pripadnika Crvenih Kmera (Hun Sen, Heng Samrin i drugi), koji su se izdvojili iz osnovnog jezgra oko Pol Pota i uz pomoć Vijetnama došli na vlast 1979., kao i činjenica da je medju spoljnim učesnicima u kambodžanskim dogadjajima koji danas insistiraju na sudjenju bilo onih koji su daleke 1979., rukovodjeni svojim interesima onemogućavali da se na inicijativu Velike Britanije i nekih humantiranih organizacija raspravlja o zločinima Crvenih Kmera i dovede u pitanje legitimnost njihovog predstavništva u Ujedinjenim Nacijama. Pripisivati posmrtno sve zločine samo Pol Potu i njegovim najbližim saradnicima, od kojih su neki takodje prirodnom smrću nestali sa političke scene, neki pomilovani i inkorporirani u sadašnji sistem, većina u životnoj dobi koja ih čini imunim na svaku ovozemaljsku kaznu – predstavlja u najmanju ruku pokušaj grubog prekrajanja istorije. Ako je stvarna namera da se odgovorni za zločine izvedu pred sud pravde, ne može se zaobići činjenica da tragični dogadjaji u Kambodži nisu ni počeli ni završili se sa vladavinom Crvenih Kmera. Njihova odgovornost za sve što se dešavalo u Kambodži ne samo u periodu 1975/79. je izvan svake sumnje, kao što je izvan svake sumnje i odgovornost onih sa suprotne kambodžanske strane i onih spolja koji su jednima i drugima u tome pomagali, nalazeći u njima instrumente za ostvarivanje svojih ciljeva. Uporište za odbijanje osnivanja medjunarodnog suda za ratne zločine kambodžanske vlasti nalaze i u odredbama Pariskog sporazuma iz 1991., na osnovu kojeg su pripadnici sukobljenih strana, uključujući i Crvene Kmere koji su položili oružje bili amnestirani(bez Pol Pota i »njegove klike«) i uključeni u proces nacionalnog pomirenja, koji je završen upućivanjem mirovnih snaga UN (UNTAC), formiranjem privremene koalicione vlade od predstavnika svih frakcija i izborima pod kontrolom OUN 1993. Situaciju je komplikovalo to što je na izborima 1993. Heng Samrin - Hun Senova Kambodžanska narodna stranka (CPP) izgubila, iako je držala vlast, vojsku i policiju (narod očigledno nije zaboravio da su i oni pripadali Crvenim Kmerima i da su dovedeni na vlast od Vijetnama!), a pobedu je odnela rojalistički pokret (FUNCINPEC) koji je predvodio Sihanukov sin Ranarid. Hun Senova stranka je, medjutim, odbila da prizna rezultate, što je dovelo do borbe za vlast, iz kojih je Hun Sen izašao kao pobednik. Sihanuk, tada već kralj, bio je primoran da pod pritiskom vojske i policije koja mu je blokirala palatu, hapsila i proganjala njegove pristalice (bio je to državni udar) i pasivan stav zemalja potpisnica mirovnog sporazuma prihvati »monstrum-vladu« sa dva premijera (Hun Sen i Ranarid), kakva, po njegovim rečima »ne postoji nigde u svetu«. Sukobi su se, medjutim, nastavili krajem devedesetih odstranjivanjem princa Ranarida i rojalističkih predstavnika iz vlade (osim onih koji su se na vreme priključili pobedničkoj strani) i obnovili posle izbora održanih u julu 2003., na kojima Hun Senova stranka ni ovoga puta nije dobila većinu potrebnu za formiranje samostalne vlade, ali je odbila da preda vlast koaliciji Ranaridove rojalisticke i desničarske stranke Sam Rejnsija. Hun Sen je izašao kao pobednik iz ovih sukoba i ostao neprikosnoveni lider u vidjenju potpisnika Pariskog mirovnog sporazuma iz 1991., bez obzira na očigledno odbijanje da prihvati ishod kako izbora održanih pod pokroviteljstvom OUN 1993., tako i izbora 2003. godine. Zemlje-potpisnice mirovnoh sporazuma o Kambodži su se ograničile na ponavljanje da se radi o unutrašnjim stvarima koje treba da rešava sam kambodžanski narod (»vodeći računa o tome da mu je potreban unutrašnji mir i stabilnost«), kralj Norodom Sihanuk je i ovoga puta bio prinudjen da prihvati ishod, princ Ranarid se zadovoljio položajem predsednika Parlamenta, iz Vašingtona je bilo pretnji sankcijama i ukidanjem pomoći, ali od toga nije bilo ništa, kao ni ranije povodom optužbi na račun vlade Hun Sena o kršenju ljudskih prava i zloupotrebi donacija za rehabilitaciju Kambodže. Hun Sen je tako postao neosporni lider Kambodže, pristalice ga oslovljavaju sa titulom »Samdek«, rezervisanom svojevremeno za princa Sihanuka i njegovog starog savetnika Pen Nuta, a protivnici ga ne bez ironije nazivaju »kraljem Kambodže«. Ostarelom kralju Norodomu Sihanuku je na ovakav ishod ostalo samo da kaže da je »iskorišćen kao bivo u pirinčanom polju i nadmudren od premijera seljačkog porekla« (koji, uzgred, ima završena samo dva razreda osnovne škole). Vlastima koje predstavlja Hun Sen, medjutim, mora se priznati da su, dajući dokaza o izuzetnoj sposobnosti prilagodjavanja novom stanju u svetu - zaustavili višedecenijski ciklus ubijanja, otvorili put mirovnom rešenju, dobili medjunarodno priznanje za svoj režim, na kraju se oslobodili sopstvenog ideološkog nasledja i hipoteke prema Vijetnamu. Vredi spomenuti, s obzirom na činjenicu da je ovaj tekst namenjen našoj javnosti - da je 11. maja 1999., Hun Sen osudio NATO pakt zbog bombardovanja kineske ambasade u Beogradu, na što su pred američkom ambasadom u Pnom Penu održane bučne demonstracije...
SUDJENJA JE IPAK BILO
»Ako je i otišao, vratiće nam se njegov duh da nas proganja« Norodom Sihanuk, na vest o smrti Pol Pota, 1988.
Hun Senu i njegovoj vladi se, ipak, ne može prigovoriti da u procesu prilagodjavanja nisu ništa učinili u izvodjenju pred sud odgovornih za zločine, naprotiv: -Po dolasku na vlast osudili su Pol Pota i Ieng Sarija na kaznu smrti u odsustvu. Pol Pot je, medjutim, umro 15. aprila 1988. u svom zabačenom skloništu blizu granice sa Tajlandom, napušten i osudjen na doživotni kućni pritvor i od svojih najbližih saradnika koji su izrazili spremnost da ga isporuče medjunarodnom sudu, pod uslovom da se pred sud izvede i Hun Sen, što je ostalo bez odjeka (kremiran u svojoj kolibi, to mesto se danas reklamira kao turističko odredište!). Ieng Sari i njegova supruga Ieng Tirit su napustili Pol Pota pre njegove smrti, predali se vlastima, izrazili želju da se povuku u miran život i bili amnestirani na predlog premijera Hun Sena sa obrazloženjem da je njihovo odvajanje od Pol Pota doprinelo raspadu pokreta i nacionalnom pomirenju. Njihov primer su sledili Kije Sampan, Nuon Čea i niz drugih i takodje bili amnestirani. Kralj Sihanuk se zalagao za njihovo izvodjenje pred sud (»Ne mogu da im zaboravim i oprostim što su pobili toliki narod, petoro moje dece i četrnaestoro unučadi, tolike rodjake, saradnike i prijatelje«, poručivao je iz Pekinga gde se nalazio na lečenju). Ali, nije imao izbora, morao je da se povinuje odlukama vlade i parlamenta koji su zauzeli stav da im se ne sudi, »jer na kraju krajeva moramo jednom staviti tačku na nacionalne podele«. Danas svi žive slobodni i »voze terenska vozila sa zatamnjenim staklima« u gradu Pailin blizu tajlandske granice, tradicionalnom uporištu njihovog pokreta i centru šverca dragim kamenjem (čime su se, uostalom, bavili i dok su bili na vlasti). Odbijaju svaku krivicu za zločine, tvrde da su ljudski gubici bili posledica američkog bombardovanja, gradjanskog rata i ekscesa na svim stranama, itd. -Osudili su na kaznu doživotnog zatvora Sam Bita (star 70 godina) za ubistvo tri državljana zapadnih zemalja, po osnovu komandne odgovornosti koji su izvučeni iz voza na pruzi Pnom Pen – Sihanukvil u vreme kad je on bio jedan od vojnih komandanata u toj zoni. Činjenica da se radilo o optužbi za ubistvo stranih državljana (Australijanac, Francuz, Britanac), bila je, po svoj prilici odlučujuća prilikom donošenja odluke da mu se sudi. (Sam Bit se, inače, kao i mnogi drugi predao vlastima polovinom 90-tih, bio amnestiran i »integrisan« u redovnu armiju u činu generala !). -Uhapsili su 1999. godine Ta Mok-a (ratno ime, »Dedica«, profesor, stručnjak za stare budističke spise na Pali jeziku), jednog od najbližih saradnika Pol Pota, rukovodilac službe unutrašnje bezbednosti, Pol Potov zamenik na mestu vojnog komandanta posle bekstva iz Pnom Pena pred vijetnamskim snagama 1979., poznatog po kaznenim ekspedicijama i masovnim egzekucijama rukovodećih kadrova u severozapadnoj (komandant Nim Ros) 1977. i u istočnoj zoni (komandant So Fim) 1978. Činjenica da su medju rukovodiocima istočne zone, u kojoj pobijeno oko 100.000 ljudi bili Heng Samrin, njegova dva brata, jedan posredovao da ih Vijetnamci prihvate, drugi poginuo, Hun Sen, ranjen, izgubio jedno oko, Čea Sim i niz drugih koji su spasavajući živote prebegli na stranu Vijetnama, verovatno je uticala na odluku da se on izvede pred sud. Optužen za genocid, posle trogodišnjeg držanja u pritvoru pušten na slobodu, jer se utvrdilo da u zakonodavstvu ne postoji delikt genocida, uhapšen ponovo pošto optužnica preinačena za zločin protiv humanosti i čami u zatvoru u očekivanju sudjenja ili oslobadjanja (informacija iz 2002.)... -Uhapsili su Kang Kek Keu, poznatog pod pseudonimom »Dač«, nekadašnjeg zapovednika zloglasnog zatvora Tuol Sleng u Pnom Penu (gde pobijeno oko 20.000 ljudi, uglavnom kadrova Crvenih Kmera), pod optužbom za genocid i uništavanje javne imovine, optužba naknadno izmenjena za zločine protiv humanosti. Njegovi branioci očekuju oslobodjenje jer je istekao rok dozvoljen za držanje u pritvoru bez sudjenja (informacija iz 2002.). To je bilo sve, što se sudjenja tiče. Ima informacija da Australija, Francuska, Japan i SAD nastoje i dalje na izvodjenju pred sud preostalih lidera pokreta Crvenih Kmera, ali isto tako i da OUN odustaju od daljih pokušaja sa obrazloženjem da su mali izgledi da dodje do osnivanja posebnog, medjunarodnog suda, a da sudjenje pred domaćim sudom ne može garantovati pravedno sudjenje. U široj javnosti pitanje sudjenja je potisnuto pred ozbiljnim socijalnim problemima, kao da su zločini i patnje zaboravljeni a ostalo živo samo sećanje da su se Pol Potovi Crveni Kmeri borili za nacionalnu nezavisnost. Sa protekom vremena problem sudjenja se sve više marginalizuje, a medjustranački sukobi se usredsredjuju na socijalna pitanja, korupciju, samovolju i nekompetentnost vlasti.
|