|
POSTALI GOSPODARI ŽIVOTA I SMRTI SOPSTVENOG NARODA
»Ništa nije tako teško kao zaustaviti vladu koja je rešila da uništi sopstveni narod« Norodom Sihanuk
Pošto su doneli novi ustav i formirali svoju vladu, oslobodili se Sihanuka, likvidirali njegove pristalice, brojne prijatelje, petoro njegove dece i četrnaestoro unučadi, hermetički su zatvorili zemlju i izolovali se od sveta, što su objašnjavali zauzetošću rešavanjem unutrašnjih problema. Tvrdili su da imaju punu podršku naroda, da je narod »oslobodjen eksploatacije« sa velikim entuzijazmom prionuo izgradnji novog društva, da imaju dovoljno hrane i lekova i sve što je potrebno za normalan život. Bilo je u svetu onih koji su u to poverovali, bilo je i onih koji su znali šta se tamo dogadja, ali su o tome ćutali sve dok im je to bilo u interesu. Dugo su odugovlačili sa davanjem saglasnosti za otvaranje diplomatskih misija »prijateljskih zemalja« koje su održale kontinuitet u priznanju Demokratske Kambodže sa sedištem u Pnom Penu (Kina, Severna Koreja, Laos, SFRJ, Vijetnam, Kuba, Albanija), kao i sa primanjem ambasadora nesvrstanih (Indija, Arapske i Afričke zemlje) i drugih zemalja (Australija, Švedska, Velika Britanija, Tajland, itd.) akreditovanih iz Pekinga. Diplomatska predstavništva u Pnom Penu su izolovali u jednom kvartu ogradjenom bodljikavom žicom, šefovi misija su akreditive predavali »povereniku za spoljne poslove« Ieng Sariju, privilegiju da vide Kije Sampana i Pol Pota su imali samo predstavnici Kine, odbijali su svaki pokušaj susreta sa Sihanukom, čak i od strane »prijateljskih zemalja« (SFRJ, Rumunija, itd.) i visokih kineskih ličnosti (udova Ču En Laja i dr.), sa objašnjenjem da se povukao od aktivnih poslova, zauzet je pisanjem memoara, itd. Diplomatskim predstavništvima nisu dozvoljavali da instaliraju radio stanicu za održavanje veze sa svojom zemljom, nije bilo redovne poštanske službe i telefonskih veza sa svetom, instalirali su jednosmerne telefonske linije posredstvom kojih su iz ministarstva inostranih mogli da pozivaju ambasade, ali to nije bilo moguće i obratno. Posredstvom kurira koji su obilazili ambasade prenosili su zvanična saopštenja, primali zahteve i trebovanja za prehrambene namirnice, itd.. Diplomatski predstavnici nisu mogli da se bez dozvole i oružane pratnje kreću izvan »diplomatskog kvarta«, svedenog na par stotina metara, osoblje je provodilo vreme pripremajući sebi svakodnevne obroke i prepričavajući vesti stranih radio stanica na ulici ispred svojih ambasada. Nešto bolji tretman i mogućnosti za uvid u unutrašnja zbivanja imali su predstavnici kineske ambasade, zahvaljujući saradnji na vojnom planu, ali ni oni nisu mogli, bar tako su tvrdili kasnije da bitnije utiču na politiku Crvenih Kmera, čak ni kad se radilo o odnosu prema kineskoj manjini (kao i predstavnici vijetnamske ambasade do prekida 1978.) Jedinu vezu sa svetom održavali su posredstvom dvonedeljnih letova kineske aviokompanije izmedju Pnom Pena i Pekinga, a političke veze posredstvom svoje misije pri OUN u Njujorku (izaslanik Tioun Prasit), ambasade u Pekingu i specijalnog izaslanika za spoljne poslove Ieng Sarija, ovlašćenog da putuje po svetu i tumači istinu o stanju u Kambodži. Teško i sporo se probijala istina i dugo je trebalo da se u svetu poveruje u to šta se stvarno zbivalo u Kambodži posle uspostavljanja vlasti Crvenih Kmera. A oni su prvo iselili stanovništvo iz gradova u seoske krajeve, ostavili gradove avetinjski praznim, podelili narod na »seoski«, revolucionarni sa kojim će graditi »novo društvo« i »gradski«, predrodredjen za iscrpljujući rad, jedni i drugi podjednako obespravljeni. Poljoprivredni rad, kopanje kanala za navodnjavanje i podizanje brana koje su se rušile prilikom prvih kiša - proglasili su najvažnijim zadatkom revolucije. Podelili su narod u radne bataljone, uveli prinudni rad na pirinčanim poljima i kolektivnu ishranu uslovili ispunjenjem radnih normi i dokazivanjem lojalnosti. Zabranili su ispoljavanje svakog verovanja, udruživanja i govora i udaljavanje iz kooperative odredjene za život i rad, ukinuli su lična dokumenta, sva zvanja, titule, zanimanja, naredili menjanje imena tako da budu jednosložna, uveli oslovljavanje sa drug i drugarica, ukinuli su privatnu svojinu, novac, banke, trgovinu, pijace, saobraćaj, poštu, telefon, restorane, zatvorili bolnice, škole (»praktikovanje revolucije je jedina prava škola«), zabranili su novine, knjige, film, radio, pozorište, muziku, igru, sport, oduzeli su roditeljima pravo na vaspitanje dece, odraslim pravo na biranje bračnog partnera i porodicu, zabranili su dečije igračke, slobodno vreme, svaku zabavu, ljubav, ukinuli praznike – i tvrdili da to narod tako hoće i da je srećan! Sve je bilo ukinuto i zabranjeno za sve osim za rukovodeću grupu iz jezgra koja je monopolizovala pravo na vlast, informacije, hranu, lekove, na tumačenje nacionalnih interesa, na život i smrt svojih sunarodnika, i živela luksuzno ne odričući se ničega. Srušili su sve spomenike i znamenja »starog društva«, iz jezika i govora su izbacili sve što je podsećalo na »staro društvo«, vojne fraze su preneli u svakodnevni govor, radnike na pirinčanim poljima su nazivali borcima na radnom frontu, poljoprivredne alatke su postale oružje, seljaci nisu sadili pirinač, šećernu trsku i povrće već »strateške proizvode«, nisu slavili dobru žetvu već pobedu nad prirodom i neprijateljem, nisu kažnjavani zbog podbačaja prinosa, već zbog poraza na frontu rada, na pirinčanim poljima su uveli rad od zore do mraka, najčešće i u noći punog meseca da se nadoknadi izgubljeno ili prebaci norma, narodu koji je bio na kraju snaga danju i noću su preko razglasnih stanica i na radnim sastancima prenosili Pol Potove tirade o velikim uspesima u izgradnji novog društva i borbi protiv neprijatelja. Nigde do tada jezik nije tako zloupotrebljavan kao sredstvo i oružje za samozavaravanje i zaludjivanje u funkciji propagande i zločina. Mladi i deca su bili predmet posebne vaspitne manipulacije. Znali su da deca »nemaju prošlost« i da »najlakše primaju nove ideje«, odvajali su ih u uzrastu od šest godina od roditelja i starijih, podvrgavali specijalnom vaspitanju, umesto igračaka dali su im u ruke automate Ak-47, stvarali su od njih »oružje revolucije« - radnike na poljima i radionicama, potkazivače sopstvenih roditelja, egzekutore i vojnike. Govorilo se po ugledu na Pol Pota tiho, bez podizanja glasa, bez gestikuliranja, ideologija i metodi ugradjeni u sistem doveli su do potpune identifikacije »nomenklature« sa vodjom. Naredbe i instrukcije nisu bile potrebne, svako je znao šta mu valja raditi da bi se održao na svojoj poziciji i doslovno u životu. Formirali su vladu sastavljenu od osnovnog jezgra pokreta (POL POT, KIJE SAMPAN, IENG SARI, IENG TIRIT, HU YOUN, HU NIM, SON SEN, NUON ČEA, MEJ PRANG, NIM ROS i dr.), od kojih su, pored Pol Pota unutrašnje čistke preživeli samo Kije Sampan, Ieng Sari, njegova žena Ieng Tirit i Nuon Čea. Podelili su zemlju na šest administrativno-vojnih zona: Jugozapadnu (komandant TA MOK), istočnu (SO FIM), severozapadnu (NIM ROS), severnu (KOJ TOUN), centralnu (KE PAUK), severoistočnu (MAN SARI) i specijalnu zonu glavnog grada Pnom Pena (VORN VET). Od sedam komandanata zona unutrašnje čistke su preživela samo dvojica (Ta Mok i Ke Pauk). Svaka zona je predstavljala autonomnu vojno-ekonomsku jedinicu, upućenu da zadovoljava sve svoje potrebe. Komunikacije izmedju zona jedva da su postojale, zvanične samo iz Centra prema zonama i obratno, što je sa principom autonomne, regionalne odbrane, prilagodjenoj organizaciji oružanih snaga, rešavanja ekonomskih problema i samodovoljnosti u hrani dovelo do potpunog fragmentisanja društva, uz dovoljno hrane u jednoj, gladovanju u drugoj, samovolje i neobuzdanog terora u svakoj. Imena i funkcije rukovodećih ljudi, njihov identitet, rad i kretanje bio je zavijen u tajnost, uveden je specifičan sistem »kolektivne anonimnosti« sa centralnom organizacijom »ANGKA«, legalizovane 1976. kao KP Kampućije, kojom se pokrivala svaka odluka, svaki postupak (»Angka sve vidi«, »Angka sve zna«, »Angka je naredila«, »Odvela ga je Anka«, itd.). Iza svega je stajala tajna bezbednosna služba (»Nokorbal«) i lična garda »Centra« kojom je rukovodio Pol Pot sa par najbližih saradnika, od kojih su se do kraja održali Ieng Sari i »koljači«-»terminatori« Ta Mok (pravo ime Čit Čoeun), prvi komandant Jugozapadne zone i Dač (pravo ime Kiang Kek Jeu), zapovednik zatvora Tuol Sleng u Pnom Penu, gde je pobijeno oko 20.000 zatvorenika, uglavnom kadrova Crvenih Kmera.
PIRINČANA POLJA SU PRETVORILI U POLJA SMRTI
»Bolje je uništiti deset prijatelja, nego ostaviti jednog naprijatelja« Pol Pot
Odbacujući sve «staro«, režim se odlučio i za novu nacionalnu zastavu crvene boje, sa siluetom Angkor-vata u žutoj boji u centru, grb sa agrarnim i industrijskim simbolima po ugledu na grb Severne Koreje i himnu čiji je tekst sastavio Pol Pot u kojoj se u svakoj strofi prizivala krv, krv i smrt, a sumorna melodija koja je pratila tekst bila je sastavljena suprotno svim zakonima muzičke kompozicije i izazivala samo emocije strave užasa (Sihanuk)...
Izvodi iz himne Demokratske Kampućije Crvenih Kmera, 1975-1979.
»Jarko crvena krv teče našim poljima i planinama Sveta krv revolucionara radnika i seljaka Krv koja hrani beskrajnu mržnju Krv koja nadahnjuje na odlučnu borbu Od 17 aprila pod zastavom revolucije Slobodni od ropstva...
To se moglo reći i za himnu Narodne Republike Kampućije Heng Samrina i Hun Sena, 1979-1991.:
-»Narod Kampućije kao jedan Spreman da lije krv za pobedu Armija naša juriša hrabro Uništavajući neprijatelja Naplaćujemo dug u krvi Crvena od krvi zastava naša Visoko uzdignuta Vodi narod naš ka sreći i napretku... *
Pošto su isterali stranog neprijatelja i uništili protivničku stranu, okrenuli su se istrebljavanju stvarnih i potencijalnih unutrašnjih neprijatelja. Počelo je sa likvidacijom pripadnika Lon Nolovog režima, Sihanukovih pristalica i članova njegove porodice, gradskog stanovništva, intelektualaca, a to je bio svako ko je nosio naočare, sat, prsten na ruci, knjigu, olovku, nije imao žuljeve na rukama, imao svetliji ten, prenelo se na pripadnike manjinskih-etničkih zajednica i religioznih grupa, što je zbog pretežno budističkog karaktera kmerskog društva bilo usmereno na razaranje kulturnog nasledja, moralnih-etičkih normi i običaja na kojima je funkcionisala društvena i državna zajednica. Odnos prema verskim zajednicama i etničkim-nacionalnim manjinama (a takvima su smatrani i bračni supružnici i deca iz mešovitih brakova) jasnije nego prema sopstvenom narodu pokazuje razmere i karakter zločina počinjenih u Kambodži uopšte, posebno za vreme vladavine Crvenih Kmera. U toku samo jedne godine njihove vladavine porušeni su praktično svi budistički hramovi i spomenici budističke kulture, sveštenici-kaludjeri likvidirani ili »prevedeni« u najniži sloj stanovnika da podele sudbinu »suvišnog naroda«, Budizam kao kult i doktrina izbrisan iz života naroda. Zajednica Islamske-Čam manjine od oko 250.000 pripadnika - raseljena širom zemlje, naselja su im spaljena, ispovedanje religije, običaja i upotreba jezika zabranjena, kraj vladavine Crvenih Kmera je dočekala sa prepolovljenim brojem, od oko 113 šefova seoskih zajednica preživelo je oko 20, od oko 1000 hodočasnika u Meku i oko 300 verskih učitelja samo nekoliko desetina. Vijetnamska zajednica (sitni gradski trgovci, radnici na plantažama kaučuka i željeznici, ribari, baštovani) koja je brojala oko 400.000 pripadnika 1970., iskorenjena je do poslednjeg. Oni koji su preživeli pogrome Lon Nolove vlasti početkom 70-tih, pobijeni su ili proterani od strane Crvenih Kmera posle 1975. Od oko 20.000 pripadnika manjine naroda Taj, preživelo je oko 8.000, od oko 1.800 Lao porodica preživelo je oko 800, od oko 2000 pripadnika manjine Kala – nije preživeo niko. Od terora nisu bili poštedjeni ni pripadnice Kineske zajednice, uprkos podršci koju je Kina pružala Crvenim Kmerima. Kinezi su živeli u kompaktnim zajednicama u gradovima, bavili su se trgovinom i bankarstvom, kao takvi bili su u tretmanu izjednačeni sa »gradskim narodom« kmerskog porekla - iseljavani i upućivani i oni na rad na pirinčana polja. Od oko 425.000 pripadnika Pol Potovu vladavinu je preživelo oko 200.000, što je procentualno više od gubitaka koje je pretrpelo »gradsko stanovništvo« Kmerskog porekla. U nastojanju da dokažu da je »istorija« počela sa njima, sproveli su sistematsku likvidaciju veterana antikolonijalne borbe iz perioda 1941/45., revolucionara generacije 1945/1954. koja je prethodila pojavljivanju Crvenih Kmera, povezanih sa KP Indokine (»Kmeri sa vijetnamskom dušom«), koji su posle Ženevskih sporazuma 1954. izbegli u Hanoj i pridružili se Crvenim Kmerima u borbi protiv Lon Nola 1970. Na udaru su se na kraju našli i pripadnici rukovodećeg jezgra sopstvenog pokreta koji su bili proglašavani krivcima za promašaje, optuživani da su saboteri, izdajnici, američki, francuski, japanski, sovjetski, vijetnamski špijuni, itd., da bi se na kraju, u razorenoj zemlji oko Pol Pota našlo par usamljenih pripadnika inicijalne grupe, »oni koji su se poznavali izmedju sebe«... Prema svima su primenjivane kolektivne kaznene mere, porodica-supružnici, deca, roditelji, rodjaci, radna jedinica, svako ko je bio u kontaktu sa okrivljenim izlagan je istoj, po pravilu smrtnoj kazni (upućivanjem na teži rad, izgladnjavanjem, udarcem pijukom ili poljoprivrednom alatkom po temenu, »da se ne troši municija«, vešanje-»višestruko vešanje« ili metak u potiljak – rezervisano za kadrove u Tuol Sleng zatvoru). Da bi efekat zastrašivanja bio veći, egzekucije su obavljane noću, bez svedoka, ljudi bi jednostavno iščezli (»Angka« ih je odvela«). Greške u ponašanju, prekršaj discipline, slab učinak na radu, slomljena poljoprivredna alatka i slično kvalifikovano je kao sabotaža i diverzija, iza koje bi istražitelji uvek nalazili »zavereničku grupu«, »špijunsku mrežu« povezanu sa »stranim neprijateljima«. Kad se radilo o kadrovima, njihova krivica se dokazivala sa pedantno sredjenim dosijeima o istrazi, priznanjem okrivljenih pisanim sopstvenom rukom i izjavama suoptuženih, sa fotografijama neposredno po hapšenju i izvršenju smrtne kazne. Potvrdilo se i u slučaju Kambodže da je za ostvarenje nerealno postavljenih ciljeva potrebno jako mnogo nasilja. Za materijalnu bazu sa kojom su raspolagali i uslove u kojima su delovali, pokazivali su u tome izuzetnu efikasnost i doslednost. Nesigurnost jedinke istrgnute iz porodične i društvene sredine bez ikakve zaštite u uslovima apsolutne vlasti opsednute misijom »nacionalnog spasa«, dovela je do opšte apatije naroda. Ovim poslednjim – apatijom, saznanjem da se ništa ne može izmeniti i nikuda pobeći – objašnjava se odsustvo svakog ozbiljnijeg unutrašnjeg otpora. Kao i činjenica da je vijetnamska vojna intervencija na prelazu 1978/79., primljena kao spas i izbavljenje (»Naš narod ne voli Vijetnamce, ali više voli da živi pod vijetnamskom okupacijom nego pod režimon Pol Pota«, Sihanuk). Patološko ponašanje koje su Crveni Kmeri ispoljavali svojim postupcima bilo je »intelektualnog porekla«, posledica ideja ambicioznih intelektualaca opsednutih »misijom nacionalnog spasa«, odvojenih od realnosti iz koje nisu znali da nadju racionalni izlaz - bilo je to »iracionalno, samoubilačko ponašanje koje je u uslovima specifičnog medjunarodnog okruženja dobilo šansu da se realizuje..«.
|