|
IZ KOJEG SU SVETA DOŠLI, KOJEM SU SVETU PRIPADALI
»Imam svoje Crvene Kmere, imam i svoje Plave Kmere, i jedni i drugi mi rade o glavi« Norodom Sihanuk
U borbi za nacionalno oslobodjenje i otporu stranoj intervenciji, javljali su se nacionalizam, rasizam i ksenofobija, utoliko ekstremniji ukoliko su nailazili na veće prepreke na putu ka postavljenim cljevima, što se u situaciji stvorenoj državnim udarom protiv Sihanuka 1970. izrazilo ne samo u levičarskom pokretu »Crvenih Kmera« (Pol Pot), već i u desničarskom pokretu »Plavih Kmera« (Lon Nol). Jedan i drugi su bili proizvod situacije u kojoj se nacija ugrožena spolja okupljala na nacionalnoj osnovi i delila linijom sukoba stranih interesa. Na primeru Kambodže kao da se potvrdilo pravilo da se u vreme velikih iskušenja, socijalnih sukoba, suočavanja sa stvarnim ili potencijalnim spoljnim neprijateljima nacionalizam može javiti kao cementirajući faktor, a nacija postati plen beskrupuloznih lidera. Nacija se homogenizuje na nacionalnom nivou, potiskujući u stranu socijalne suprotnosti, a evolucija od odbrane ka agresiji prema spolja i teroru prema unutar se javlja kao logična posledica. Pitanje jesu li Crveni Kmeri pripadali »svetu komunizma«, tj. jesu li bili komunisti imalo bi samo teoretski značaj, kad se ne bi radilo o tome »kojem svetu« pripisati sve zločine počinjene u Kambodži izmedju 1970. i 1990. Rasprave o ideološkoj osnovi i karakteru pokreta Crvenih Kmera otvorile su se na Zapadu posle njihovog odbijanja da se pridruže sporazumu o okončanju sukoba u Indokini, postignutom izmedju Vijetnama i SAD u Parizu početkom 1973. i prvih vesti o zločinima na teritoriji pod njihovom kontrolom. Najčešće je ponavljano ustaljeno shvatanje da se radi o »radikalnom komunističkom pokretu«, zasnovanom na »onome najgorem« što su sadržavali Staljinizam i praksa kineske Kulturne revolucije, da bi se kasnije ukazivalo i na njihovu opsednutost »vladavinom giljotine« Francuske buržoaske revolucije 18. veka i sličnosti sa naci-fašizmom i došlo do toga da se u prvi plan stavljao njihov »ekstremni«, »fanatični«, itd., nacionalizam. Za razliku od Zapada, na Istoku rasprava o njihovom ideološkom karakteru nije bilo, bilo je samo potpunog odbijanja (SSSR, zemlje lagera) i potpunog prihvatanja (Kina), ili evolucije od prihvatanja do odbijanja (Severni Vijetnam). U Kini, osim prigodnih izjava i koliko je poznato jednog euforičnog izliva pohvala već ostarelog Mao Ce Tunga u razgovoru sa Pol Potom (»vi ste uradili ono što mi nismo uspeli...treba i vijetnamski drugovi da se ugledaju na vas...«) u prvi plan su stavljali nacionalni karakter pokreta Crvenih Kmera i borbu za nezavisnost, ne spominjući ideološku bliskost, pogotovo socijalizam, iako je u vreme »kulturne revolucije« u tom smislu bilo uzajamnog identifikovanja. Činjenica da je Kina očuvala veze sa njima i posle svrgavanja »četvoročlane bande« i okretanja pragmatičnom kursu Deng Hsiao-pinga pokazuje da se radilo o realnim, političkim a ne ideolškim razlozima. Ma kakvi bili i ma šta radili, a Kini je to bilo poznato bolje nego drugima, bili su im potrebni, jer su se suprotstavljali Vijetnamu povezanim sa Sovjetskim Savezom sa kojim je Kina bila u ideološkom i političkom sukobu. U stavovima i ponašanju Kine, realni, politički interesi ne samo u slučaju Crvenih Kmera uvek su imali prednost u odnosu na ideologiju, »proleterski internacionalizam« i »socijalističku solidarnost«, što se pokazalo i u njenim odnosima sa Vijetnamom, Sovjetskim Savezom i SAD, marksističkim pokretima u Jugoistočnoj Aziji, na kraju i stavu prema Albaniji i Jugoslaviji 1976/77. (odricali su se jednih za ljubav drugih). Pragmatičan stav lišen ideološkog sadržaja imao je i Vijetnam, koji je svoje odnose sa Crvenim Kmerima definisao na kriterijumu njihove spremnosti na »bratsku saradnju tri naroda Indokine«. Prihvatali su sve što su Crveni Kmeri o sebi govorili i radili, sakrivali sve njihove zločine dok je izgledalo da će se prikloniti njihovim stavovima. Kad se pokazalo da su njihova očekivanja uzaludna, preduzeli su vojnu akciju i instalirali u Pnom Penu vladu od sebi naklonjenih disidenata Pol Potovog pokreta, obezbedivši prethodno podršku Sovjetskog Saveza u cilju neutralisanja Kine. Pokazalo se da im je u Kambodži (i Laosu) bio dobar i blizak svaki režim koji je prihvatao njihovu politiku, a prigodne ideološke kvalifikacije i politička objašnjenja ni njima nije bilo teško naći, što se videlo i iz njihovih objašnjenja razloga za vojnu intervenciju koju su preduzeli. Počeli su, naime, sa objašnjenjem da su vojnu intervenciju preduzeli »iz razloga bezbednosti«, kao »odgovor na neizazvane oružane provokacije«, a kad je to dovedeno u pitanje, svoju vojnu intervenciju protiv suverene, medjunaroldno poriznate zemlje, člana OUN (što je sve bila Pol Potova Kambodža!) - objašnjavali su »humanitarnim razlozima«, željom da »izbave kambodžanski narod od genocidnog režima Pol Pota« (ovo treba zapamtiti, jer je u praksi medjunarodnih odnosa, vojna akcija-rušenje vlade jedne suverene, medjunarodno priznate zemlje prvi put objašnjena »humanitarnim razlozima«, spasavanjem naroda od njegove sopstvene vlade, da bi danas postala opšte prihvaćena praksa). Kod nas, u SFRJ, pošto je već o tome reč, i pored poznavanja suštine zbivanja u Kambodži, naročito posle posete Sihanuka Jugoslaviji (Brioni) u decembru 1975., upućivanja ambasadora (Mihajlo Lompar) u Pnom Pen 1976. i posete naših novinara u martu 1978., rasprava o karakteru pokreta i suštini režima Crvenih Kmera nije bilo. Bilo je nedoumica i pitanja šta i kako dalje izazvanih njihovim odnosom prema Sihanuku, agresivnošću koju su ispoljavali u odnosima sa Vijetnamom i odbojnošću za dijalog i saradnju, ali nije bilo preispitivanja stava i odnosa svedenih na sporadične kontakte. Do preispitivanja stava nije došlo ni posle neuspelog pokušaja posredovanja u njihovom sukobu sa Vijetnamom posredstvom potpredsednika SIV i saveznog sekretara za inostrane poslove Miloša Minića (1978.), koji je u Pnom Penu dobio odgovor da se problemi mogu rešiti samo ako Vijetnam odustane od svojih ambicija za dominacijom, a u Hanoju da ima samo dva načina da se problemi reše - ili će režim u Kambodži promeniti svoju politiku, ili će narod Kambodže promeniti svoj režim, na kraju od jednih i od drugih da »nema o čemu da se pregovara«. U osnovi prilaza tadašnje jugoslovenske politike preovladavalo je shvatanje da je deklarisana privrženost Crvenih Kmera principima nesvrstanosti merilo svih njihovih opredeljenja, a ostalo spada u domen unutrašnjih pitanja. Crveni Kmeri su se sami deklarisali češće kao revolucionari nego kao marksisti-komunisti (»Mi nismo komunisti, mi smo revolucionari«, Pol Pot), ako već kao komunisti i marksisti – onda kao »kmerski komunisti«, »jedini čisti komunisti«, »jedini autentični marksisti«, jedini koji su stvorili »sopstvenu teoriju izgradnje čistog komunizma«, itd.. U ovome bi se već mogao naći odgovor na pitanje kojem su svetu pripadali, kad bi se priroda i proklamovani ciljevi njihovog, kao i bilo kojeg drugog pokreta definisali na osnovu deklarativnih izjava, a zaobišla idejna-teoretska osnova, metodi i stvarni učinak u ostvarivanju proklamovanih ciljeva. Nije dovoljno, naime, da se neki pokret sam proglasi socijalističkim ili komunističkim pa da to i bude, niti liberalnim i demokratskim pa da to i jeste. Nije teško negirati socijalistički-komunistički karakter »ideološkog prtljaga« Crvenih Kmera, bez obzira sa kakvog stanovišta prilazili socijalizmu, ali to ne daje odgovor zašto im je bilo potrebno da se proglašavaju komunistima i »jedinim pravim, istinskim m-l na svetu«, iako je jasno zašto su ih takvim prihvatali jedan deo socijalističkih zemalja i partija koje su se nazivale marksističkim, kao što je jasno i zašto su ih takvim žigosali oni sa druge strane koji su socijalizam i njegove nosioce smatrali smrtnim neprijateljima. Prirodu pokreta Crvenih Kmera, suštinu njihovih ideoloških i političkih opredeljenja i ciljeva možemo shvatiti samo ako genezu njihovog nastanka i učinak posmatramo u konkretnim društveno-političkim uslovima Kambodže i medjunarodnih okolnosti vremena u kojem su se oformili i delovali. Postavljeno tako, mora se postaviti pitanje o kakvom se to komunističkom ili organizovnom pokretu zapadnog porekla, a ideja komunizma sama po sebi je zapadnog porekla - moglo govoriti u Kambodži onog vremena (kao i Laosu, Burmi, Indoneziji, Malaji, Filipinima, Tajlandu, Cejlonu), zaostaloj, kolonijalnoj – agrarnoj-seljačkoj zemlji tradicionalne društvene organizacije zasnovane na budizmu i naturalnoj privredi!? Prvo do čega se dodje u jednom takvom razmatranju, jeste činjenica da se iz tadašnjih uslova u Kambodži mogao iznedriti bilo kakav lokalni-stihijski pobunjenički pokret nezadovoljnih seljačkih masa, ili antikolonijalni pokret za nacionalno oslobodjenje koji su bivali ugušeni ili evoluirali u banditsko-terorističke grupe, jedno i drugo endemska pojava u Kambodži i regionu, ali ne i organizovan marksistički-komunistički pokret, da se zadržimo samo na njemu. U patrijarhalnom kmerskom društvu prve polovine 20. veka, modeliranog budizmom, za pojavljivanje i održavanje bilo kakvog organizovanog političkog pokreta, posebno sa marksističkim predznakom koji bi uključivao promene društveno-ekonomskog sistema promene društveno-političkog uredjenja jednostavno nije bilo uslova. Ma koliko kmersko društvo u vreme francuske kolonijalne uprave i japanske okupacije, kao i u vreme lične vladavine princa Sihanuka bilo izloženo raslojavanju i opterećeno socijalnim razlikama izmedju seljaštva i tradicionalne aristokratije, razlikama izmedju sela i grada – ono nije moglo da iznedri organizovan marksistički pokret, pogotovo ne protiv dinastije i Sihanuka koji je u shvatanju naroda predstavljao simbol svega nacionalnog i uživao status polubožanstva. Naprotiv, u svim pobunama i kriznim situacijama, apelovalo se i rešenje tražilo i dolazilo od ili posredstvom Sihanuka (koliko je u tome bilo demagogije i interesa za održanjem lične vlasti, to je drugo pitanje). U prilog tome, govori činjenica da je na vest o svrgavanju Sihanuka u martu 1970., u unutrašnjosti zemlje došlo do stihijskih pobuna seljaštva protiv pučističkog režima Lon Nola (u provincijskom gradu Kompong Čam prvi je linčovan, iskasapljen guverner Lon Nil, brat generala Lon Nola) i opredeljivanju za pokret Crvenih Kmera koji su nastupali sa »Sihanukovim likom« u borbi protiv američke intervencije. Marksizam je u Kambodži (kao i u Kini, Vijetnamu i »ostatku Azije«) predstavljao tudju, »evropsku izmišljotinu. Ideja komunizma u Kambodži nije imala socijalno-ekonomsku osnovu, hvatala je korena zahvaljujući spremnosti da se prilagodjava nacionalizmu u njegovom otporu spoljnim neprijateljima, donosila metode ilegalne organizacije i oružane borbe, obezbedjivala saveznike u svetu i obećavala nacionalnu nezavisnost, a »izgradnju socijalizma« pomerala u nedogled, za »drugu fazu« (ako smo zaboravili šta su o tome govorili Mao Ce Tund i Ho Ši Min, treba se podsetiti šta je o tome govorio Deng Hsiao-ping!). Ali, i za tako nešto bio je potreban podsticaj spolja i on je došao, kad je reč o Kambodži prvo u »istočnoj« varijanti posredstvom KP Indokine iz Vijetnama (1930/1954.), zatim u savremenijoj »zapadnoj« varijanti posredstvom KP Francuske (1954/1965.). Jednoj i drugoj je nacionalna nezavisnost bio krajnji cilj, ostalo je sve bilo zavijeno u maglovite fraze, samo što je prva po kadrovskom sastavu i ciljevima bila »vijetnamska«, »indokineska«, »internacionalna«, druga isključivo »kmerska«, »nacionalna«. Kao takve našle su se u sukobu u kojem je ova druga, oličena u Pol Potu donela potpuni prekid u koncepciji, organizaciji i kadrovima i na kraju prevagnula. Kao inicijatori borbe za nezavisnost Kambodže u prvim decenijama 20. veka javljali su se intelektualci, poreklom iz viših društvenih krugova, mahom sa budističkim i francuskim obrazovanjem koji su počinjali kao nacionalisti, uvereni da njima, obrazovanoj, intelektualnoj eliti pripada istorijska misija nacionalnog oslobodjenja i preporoda. Po genezi jedinstven nacionalni pokret, u suočavanju sa nepomirljivim stavom evropskih kolonijalnih zemalja delio se na one koji su odustajali od oružane borbe, integrisali se u sistem i rešenje tražili u saradnji sa kolonijalnim vlastima i na one koji su nastavljali sa oružanom borbom. U blokovski podeljenom svetu jednima i drugima se desilo ono neizbežno – da se vezivanjem za jednu ili drugu stranu nadju suprotstavljeni i sve udaljeniji od svog cilja. Frustrirani, nerealizovani nacionalizam, zajednička odlika jednih i drugih je lako prihvatao svaki »idejni predznak«, od komunizma do fašizma, i svaku pomoć sa strane koja je obećavala osvajanje vlasti. To je na kraju učinilo da njihova borba bude sve manje njihova, a sve više borba njihovih spoljnih pokrovitelja. Pokret Crvenih Kmera je počeo kao grupa od nekoliko desetina intelektualaca, izbeglih u »maki«, bez oslonca u društvu i uticaja na politička kretanja i nije predstavljao opasnost po Sihanukov režim. Pokret se omasovio posle svrgavanja Sihanuka od strane nacionalističke desnice i prenošenja rata u Kambodžu, kada je njihov »nacionalistički naboj« dobio konkretnog neprijatelja u liku SAD, saveznika u liku Vijetnama i Kine i pokrovitelja u liku Sihanuka. U situaciji stvorenoj američkom intervencijom, Crveni Kmeri su »sa Sihanukovom slikom« preuzeli »zastavu« borbe za nacionalnu nezavisnost, uporište našli u seljaštvu koje nije bilo teško ubediti da predstavljaju najbolji deo nacije i da njima pripada misija nacionalnog oslobodjenja koje će doneti ispunjenje njihovih vekovnih težnji – pravedno agrarno društvo zasnovano na apsolutnoj jednakosti. Savez intelektualne elite, uverene da njoj pripada predvodnička misija u borbi za nacionalni preporod i konzervativnog seljaštva okrenutog prošlosti stvorio je veoma »eksplozivnu mešavinu« – pokret Crvenih Kmera koji nije znao za kompromis kad se radilo o želji da se osvoji vlast i ostvare ciljevi koje su sebi postavili. Ideologija Crvenih Kmera, za koju je najadekvatnija definicija »Polpotizam« nije se javila preko noći, niti se njeni koreni mogu tražiti samo na jednoj strani, nije proizvod bilo koje konkretne ideologije, već rezultat višedecenijskog unutrašnjeg razvoja i aktuelnih spoljnih okolnosti – fenomen koji se na raznim stranama može ponoviti i ponavlja se u raznim varijantama, sakriven iza raznih imena. Ideološko opredeljenje Crvenih Kmera na stranu, a ni termin »revolucionar« kojim su se predstavljali nije privilegija marksista-socijalista, niti revolucija, poznato je – biva uvek progresivna, kao što to pokazuju dogadjaji širom sveta - kad se pogledaju posledice njihovog delovanja, očigledno je da su pripadali svetu terorizma, nazvali ga komunističkim ili fašističkim svejedno, učinak i posledice su bile iste. Crveni Kmeri, kao i oni drugi koje je Sihanuk nazvao Plavim Kmerima nisu incidentna pojava, jedni i drugi vuku korene iz mračne prošlosti sopstvenog naroda izloženog vekovnim osvajačkim težnjama i intervenciji spoljnih faktora. Jedni i drugi su izrasli iz specifičnih uslova kmerskog društva, oformili su se, sukobili i dolazili na vlast kao svojevrsni »nacionalni odgovor« na ugrožavanje nezavisnosti spolja i prenošenje rata iz Vijetnama na njihovu teritoriju. Lon Nol je, kao i Pol Pot isticao u svakoj prilici da je Kmer, da je »pravi Kmer«, »čuvar nacionalnih vrednosti«, i podjednako se smatrao pozvanim da povede naciju putem preporoda, obnove moralnih vrednosti, vraćanja nacionalnog dostojanstva i »adekvatnog mesta u svetu«. Jedan i drugi su svoje postupke pravdali »višim nacionalnim interesima«, obećavali da će prekinuti lanac vekovnih poniženja kojima je kmerski narod bio izložen, da će osvetiti Angkorvat, vratiti narodu (»Kmerskoj rasi«) čast i slavu, osvetiti se za sve poraze koje su vekovima trpeli od svojih suseda, od tudjina uopšte. U osnovi oba pokreta stajao je nacionalizam, sve ostalo, od ideologije do biranja spoljnih saveznika bilo je samo odora koja se prihvatala i odbacivala prema potrebama i okolnostima, što se potvrdilo, izmedju ostalog i lakoćom sa kojom je (»autentični socijalistički«) provijetnamski režim Hun Sena sproveo »dekomunizaciju« Kambodže polovinom 90-tih (sličan proces, bez većeg napora, može se uočiti i u evoluciji unutrašnjeg razvoja u Vijetnamu, kao i u Kini). Razlike izmedju ova dva kambodžanska pokreta sastojala se samo u tome što su jedni govorili marksističkim, drugi budističkim jezikom i frazama, pri čemu su jedni i drugi praktikovali odgovarajuće rituale zasnovane na slepom verovanju i apsolutnoj poslušnosti, podjednako zloupotrebljavajući i ružeći jezik da bi svoje ideje učinili pristupačnim neobrazovanim masama, podložnim nacionalističkom zaludjivanju. Mereno posledicama njihovog delovanja – izmedju njih nije bilo razlika. Ako je iko shvatao potencijal »nacionalnog naboja« u Kambodži, to je svakako bio H. Kisindžer, koji je, suočen sa izborom strategije posle neuspešne vojne »ekskurzije« u Kambodži (»Čenla I«, »Čenla II«, leto 1970.) u jednom od brojnih memoranduma konstatovao da će se američka politika »...u bilo kojoj varijanti, zasnivati na korišćenju kambodžanskog nacionalizma«. Lon Nol je na prvim izborima po dobijanju nezavisnosti 1954. osnovao partiju Kmerskog preporoda i nacionalni budistički-Mon institut, gde je okupljao oko sebe nezadovoljne intelektualce iz propadajućeg aristokratskog i deklasiranog gradskog sloja. Nije krio da je sebi postavio zadatak da »očisti kmersku naciju od kukolja i stranog uticaja koji je narušio njenu moć, oduzeo joj identitet, doveo na rub opstanka«. Kao načelnik generalštaba armije od 1955., vojnu obuku - vojnicima mobilisanim iz siromašnih gradskih i seljačkih slojeva podložnih sujeverju - zamenio je »moralnim vaspitanjem« zasnovanim na nacionalističkim mitovima, a sam se povodio za mišljenjima astrologa, čak i u čisto vojnim pitanjima. Opsednut svojom misijom, uklonio je Sihanuka, inspirisao pogrome vijetnamskog i kineskog življa, pozvao američke snage da mu pomognu u ratu protiv Crvenih Kmera i prekaljenih snaga Vietmina (Severnog Vijetnama), u kojem je njegova vojska, pod komandom korumpiranih oficira bez vojnog znanja izgubila svaku bitku u koju je ušla, a pri tome počinila nevidjene zločine. Kao i njegov rival, eksploatisao je osećanje nacionalne ugroženosti i povredjenog nacionalnog ponosa, pozivao se na istorijsku misiju i pravo na sveti rat. Ali, dok je Pol Pot rešenje tražio u »nacionalnoj revoluciji« koju je nazivao socijalističkom, Lon Nol je rešenje tražio u »nacionalnom preporodu« zasnovanom na mističnom budizmu, jednom i drugom je krajnji cilj bio isti – »čista nacionalna rasa«, »apsolutna nezavisnost«. Optuživali su se uzajamno da nisu dovoljno »pravi«, »istinski« i »originalni« Kmeri, a svoju ortodoksnost dokazivali uzajamnim istrebljivanjem, što ih je odvelo na put nevidjenih zločina prema sopstvenom narodu. Jedan i drugi su se prvo ustremili na vijetnamski narod u kojem su videli istorijskog nerpijatelja, razlike u odnosu na Hanoj i one koji su se suprotstavljali i na Sajgon i one koji su podržavali američku intervenciju bile su uslovljene trenutnim interesima, kao što su to dogadjaji posle 1973. pokazali, zatim na sve tudje, strano i različito od sebe, a kad su na tome ojačali, okrenuli su se jedni protiv drugih, pri čemu je svaka pomoć spolja, ma kako to izgledalo kontradiktorno, s obzirom na njihovu ksenofobiju - bila dobrodošla. Ni jedan na toj osnovi nije mogao da pobedi i donese obećani mir, nezavisnost i napredak, ali jedan je imao više osećanja za kretanja u odnosima spoljnih sila, govorio je modernijim i prilagodjenijim jezikom, uspeo je da se duže održi – i počini više zločina. Pol Pota i Lon Nola je moguće kvalifikovati samo kao »ekstremne nacionaliste, degenerisane paranoičnim rasizmom i ksenofobijom« (W. Shawcross, Sideshaw), sve ostalo što su sebi pripisivali, od socijalizma do liberalizma spada u domen utilitarističke demagogije. Njihov zajednički učinak se izražava brojkom oko dva miliona ubijenih sunarodnika i zemlji u ruševinama koja je postala predmet manipulisanja iz kojeg teško da će ikada smognuti snage da se istrgne. Spoljni faktori su u tome bili samo saučesnici.
KRALJ NORODOM SIHANUK
»Neka mi sudi moj narod i istorija« Norodom Sihanuk
Vladao je Kambodžom izmedju 1941. i 1970. kao kralj »po milosti kolonijalnih vlasti«, kao feudalni šef države »po volji naroda«, kao premijer po narodnom izboru, kao harizmatični lider masovnog narodnog pokreta »Sangkum«, kao filmski reditelj, urednik i izdavač novina i časopisa čije je stranice sam popunjavao, kao kompozitor, džez-trubač i saksofonista, princ - bonvivan, apsolutista, uvek i u svakom svojstvu neumoran u nastojanju da oko sebe okupi svoje podanike na platformi monarhije, budizma, demokratije i »narodnog socijalizma« i održi zemlju izvan rata koji je besneo u njenom susedstvu. Iskreno je verovao u mudrost Budizma i vrednosti direktne demokratije, a nije trpeo nikakvo osporavanje. Krasili su ga taština i skromnost, sitničava sujeta koja nije ništa zaboravljala i beskrajna velikodušnost koja je sve praštala. Pokazivao je izuzetnu političku veštinu i sposobnost u sticanju prijatelja i neprijatelja i menjanju saveznika i partnera, ne vodeći mnogo računa o principima, smatrajući da je dozvoljeno sve što je vodilo održanju Kambodže izvan rata u Vijetnamu, cilju za koji je verovao da mu je namenila istorija. Bio je otac svoje četrnaestoro dece i svojih sedam miliona podanika, nagradjivao je poslušne, kažnjavao one koji to nisu bili, savetovao svima da se ugledaju na njega, vole i množe videći u deci garanciju opstanka svog naroda. Kod kuće su ga jedni voleli, drugi mrzeli, u svetu su ga jedni optuživali da je reakcionarni despot i tiranin, drugi da je crveni princ i diktator, jedni da služi Amerikancima i Tajlandjanima, drugi da služi Kinezima, Sovjetima i Vijetnamcima, a on je samo dokazivao spremnost da podnese najveću ličnu žrtvu i prihvati najveće poniženje radi očuvanja mira za svoj narod.
Bilo ga je lakše svrgnuti s vlasti i proterati iz Pnom Pena nego udaljiti iz borbe za vraćanje mira i nezavisnosti za svoj narod. Kao izgnanik koji je našao utočište na kineskom dvoru, sa svim privilegijama koje je »Središno carstvo« vekovima pružalo vladarima perifernih zemalja, prijateljima-vazalima i pobedjenim neprijateljima podjednako, kao lider oružanog pokreta nad kojim nije imao uticaja i kao šef države kojom su drugi upravljali - ostao je nezaobilazni faktor u rešavanju kambodžanskog problema. Potvrdilo se njegovo shvatanje da bez njega mogu da ratuju do istrebljenja, ali da bez njega ne mogu da postignu mir. Istrajavao je na tome nasuprot svetskim moćnicima koji su se u njegovoj zemlji borili za svoje interese »do poslednjeg Kmera«, stavljajući sebe za ulog, što je bilo sve čime je raspolagao.
Tražeći ponizno milost za svoj napaćeni narod, »milost, milost za moj narod« priveo je pregovaračkom stolu sve svoje neprijatelje i prijatelje i privoleo ih na okončanje rata, a oni su mu za uzvrat dozvolili da se posle dve decenije izganstva, bolestan i umoran vrati na tron svojih predaka samo da bi otkrio da njegove Kambodže više nema, da nema ni njegovih podanika koji su u njemu u najtežim časovima videli simbol sopstvenog stradanja i vere u inkarnaciju, a da onima koji su ostali – on ne znači ništa.
Poražen od svojih neprijatelja koje je poštedeo i svojih prijatelja koje je sam uzdigao na pijedestal vlasti ostalo mu je samo da prizna da je pretrpeo neuspeh i da se pomiri sa činjenicom da je nadživeo svoje delo.
I da mudro i pomireno sa svetom kaže: »Imam tri hiljade godina, vekovi su prošli od kad sam izašao iz reke, sve sam u životu ostvario i sve sam izgubio, sve sam video, samo nisam video nož iza svojih ledja, doživeo sam pravdu i nepravdu, uzdigao sam se iznad vremena u kojem sam živeo, za života sam postao mudar kao moji preci posle smrti, na obali na kojoj sam sada nema ni zabluda ni razočarenja, ispod mene je beskrajno mirno polje na kojem rastu legende, mogu da se ispružim, mogu da se odmorim, nemam više snage da se borim, nemam hrabrosti da činim greške, nemam volje da učestvujem u ovozemaljskim poslovima, i ništa vam više neću reći...«
I stvarno, »On, kome ćutanje nikad nije bilo vrlina«, već godinama više ništa ne govori.
Kralj Sihanuk, izdanak dinastije Norodom, posle japanske Jamato najstarije dinastije u svetu, 31. oktobra 2004. godine napuniće 81 godinu života uprkos njegovim astrolozima koji su mu u dva navrata predskazivali ranu smrt.
|