|
NORODOM SIHANUK, ZAROBLJENIK CRVENIH KMERA 1976-1979., samit nesvrstanih zemalja u Kolombu
»Ostavili su mi
radio, bila je to jedina veza sa spoljnim svetom, Norodom Sihanuk
...Avgust 1976., konferencija na vrhu nesvrstanih zemalja u Kolombu, glavnom gradu Sri Lanke. Tito je, kao i u Alžiru 1973. i kasnije u Havani 1979. predstavljao glavnu zvezdu i uživao duboko poštovanje i divljenje svih učesnika ove pokretne parade, ovog velikog cirkusa na kojem su učesnici govorili o neutralnosti svojih zemalja a bili manje ili više povezani sa Sovjetskim Savezom ili sa Sjedinjenim Američkim Državama, Kinom ili Francuskom. Prestižni lider Jugoslavije, Josip Broz Tito je sa lakoćom nosio svojih skoro osamdeset godina, fizički i intelektualno solidan kao stena i dominirao ovim skupom svojim moralnim autoritetom. Nasuprot činjenicama, radio Demokratske Kambodže je već sutradan po završetku konferencije ponavljao da je susret Kije Sampana sa Titom, označen kao »istorijski« - predstavljao najvažniji dogadjaj, da je konferencija privedena uspehu samo zahvaljujući njegovom susretu sa Titom, sugerirajući zaključak da će njih dvojica od sad predsedavati i voditi pokret nesvrstanih i ceo svet srećnijoj budućnosti! Naša aktivnost na ovom skupu, hvalisao se Kije Sampan je naišla na izvanredan uspeh. Svi su uočili novi ton, sadržinu i formu u našem prilazu. Svi su izražavali oduševljenje našim iskustvom, jedinstvenim u svetu u realizaciji društva bez klasa, bez bogatih i siromašnih, u kojem vlada savršena socijalna pravda kakvoj drugi narodi uzaludno teže. Izražavano je diviljenje prema našoj politici, zasnovanoj na sopstvenim snagama i težnji da ostanemo suvereni i nezavisni, što je i preduslov za autentičnu nesvrstanu politiku... Istina je, konstatovao je Norodom Sihanuk u svojim zapisima, da je delegacija Crvenih Kmera naišla na veoma dobar prijem u Kolombu - niko se nije uzbudjivao zbog zločina koje su činili prema sopstvenom narodu. Delegaciju Crvenih Kmera su pozdravljali i predstavnici cejlonskih budista i stanovništvo u svetom gradu Kandiju, gde se čuvaju Budini relikti, oni isti budisti koji su Sihanuku izmedju 1970. i 1975. upućivali proteste zbog njegovog savezništva sa Crvenim Kmerima. U završnoj deklaraciji samita nesvrstanih, u nekoliko dugih paragrafa, dužih od onih o problemu Palestine ili Rodezije, izrečene su sramne pohvale revoluciji i vladavini Crvenih Kmera!
SLUŠAJUĆI RADIO FRANCE-INTERNATIONAL SAZNAO JE DA SE VODI KAMPANJA ZA NJEGOVO OSLOBODJENJE(interpretirano prema Sihanukovim sećanjima)
...Saznao je da je nekoliko njegovih vernih prijatelja i članova njegove porodice koji su ostali u Francuskoj odlučilo da se obrate maršalu Josipu Brozu Titu i pojedinim drugim liderima u svetu s molbom da od rukovodstva Crvenih Kmera zatraže obaveštenje o njegovoj sudbini...Pored moje najstarije ćerke Bofa Devi, medju mojim francuskim prijateljima koji su intervenisali kod maršala Tita u tom smislu nalazili su se Kek Vandi, lekari Armand Riše i Žorž Pate, kao i novinari i pisci Žan Lakutur i Fransoa Šale... Kasnije, 1979. i 1980., duboko sam bio potresen i zahvalan kad sam saznao da su jugoslovenski maršal Tito, korejski maršal Kim Il Sung, predsednik Gvineje Seku Ture, predsednik Alžira Boumedian, udova Ču En Laja i mnogi lideri afričkih i arapskih zemalja u više navrata ulagali energične zahteve kod Pol Pota, Ieng Sarija i Kije Sampana u nastojanju da me izbave...
NISU DOZVOLILI NIKOME DA VIDI SIHANUKA(interpretirano prema Sihanukovim zapisima)
...Svake nedelje radio Crvenih Kmera je obaveštavao o poseti raznih delegacija, ministara i drugih posetilaca iz Severne Koreje i Kine, ali i Severnog Vijetnama, Rumunije, Jugoslavije, Kube, Senegala, Gvineje, Arapskih zemalja, Švedske i drugih »Severnjaka«...Osećao sam se smrtno uplašen, ponižen i izdan od ministara i ambasadora zemalja koji su posećivali Pnom Pen i slušali trabunjanja Crvenih Kmera o velikom ekonomskom, kulturnom i socijalnom napretku Kambodže pod rukovodstvom Crvenih Kmera, a nisu dolazili da me vide, iako sam sa šefovima njihovih država bio u prijateljskim odnosima i oni mi ranije u svakoj prilici izražavali podršku... Kasnije, 1979., u Njujorku i u Pekingu jugoslovenski i gvinejski diplomatski predstavnici su mi rekli da su predsednik Tito i predsednik Seku Ture u više navrata energično zahtevali da njihovim izaslanicima bude dozvoljeno da me vide makar samo na dva minuta i izraze poštovanje, na što je Ieng Sari je uvek odgovarao da Sihanuk odbija da se vidi sa posetiocima iz inostranstva, jer je u potpunosti posvećen pisanju svojih memoara! Kao da sam ja mogao da zaboravim šta su za mene u godinama moje nesreće 1970-1975. činili moji brojni prijatelji...
KAKO JE IENG SARI U BEOGRADU REAGOVAO NA OBAVEŠTENJE O PADU »ČETVOROČLANE BANDE« U PEKINGU (Interpretirano prema »Les Freres Ennemies«,Nayan Chanda, Press du CNRS, 1987., p. 368)
...Kao grom iz vedra neba pogodila je Ieng Sarija, vice-premijera Demokratske Kambodže vest koju je dobio u Beogradu 13. oktobra 1976., gde se zaustavio na povratku iz Njujorka... Samo što se posle zamornog leta instalirao u svojoj rezidenciji u Beogradu, u salonu se pojavio Dušan Gaspari, direktor uprave za Aziju u jugoslovenskom ministarstvu spoljnih poslova, njegova glavna veza u Beogradu i sa mračnim izrazom lica mu se obratio: »Ekselencijo, naloženo mi je da vas obavestim da je kineski ministar spoljnih poslova potvrdio da su u Pekingu, zbog antipartijske delatnosti uhapšeni Mme Djiang Čing, Cang Čung-čiao, Jao Ven-juan i Vang Hon-ven«... Gaspari je posle ispričao da je zaprepašćenom Ieng Sariju na ovo krv udarila u lice i jedva čujnim glasom promrmljao nešto kao »Ne, ne, to nije moguće! Oni su dobri elementi«.
KAKO JE JUGOSLOVENSKI AMBASADOR MIHAJLO LOMPAR SREO NORODOMA SIHANUKA 6. JANUARA 1979., DAN PRE ULASKA VIJETNAMSKIH TRUPA U PNOM PEN
(Opet prema navedenom delu Elizabeth Becker, When the War was Over)
..Jugoslovenski ambasador Mihajlo Lompar je u rano jutro 2. januara primljen kod Pol Pota da bi mu predao pošiljku lekova upućenu od strane Jugoslovenskog Crvenog krsta. Lider Crvenih Kmera je na njega ostavio utisak izvanredno samouverenog čoveka. Nasmejan kao i uvek uveravao je ambasadora da će vijetnamska ofanziva, lansirana u decembru, biti slomljena za par dana i oni, jednom zauvek onemogućeni da napadaju Kambodžu ... Istog dana u večernjim satima, medjutim, predstavnik ministarstva spoljnih poslova je došao u jugoslovensku ambasadu i uzbudjenim, isprekidanim glasom obavestio ambasadora da treba da se sa osobljem »privremeno« evakuiše iz Pnom Pena. Ambasador je na to pomislio da se radi o vežbi odbrane za slučaj direktnog napada, ali su ga preplašen izgled i uspaničene reči posetioca da u roku od jednog časa treba da se evakuiše razuverile. Da li je to kraj Demokratske Kampućije, zapitao se? Nekoliko časova kasnije, sa sprugom i jedinim saradnikom našli su se u dugačkoj koloni kamiona i automobila punih kadrova Crvenih Kmera i osoblja stranih ambasada koji su se kretali putem prema Batambagu i dalje, prema Tajlandu. Tu je ambasador Lompar našao svog kineskog kolegu ambasadora Sun Hao, poslovično nasmejanog, ali sada potpuno dezorijentisanog, koji je očigledno veoma teško primio nalog za evakuaciju... Posle jedne neprospavane noći u Batambangu, osoblje jugoslosvenske i kineske ambasade je bilo upućeno da se okolišnim putevima vrati u Pnom Pen, da bi se, kako je bilo predvidjeno ukrcali u avion za Peking. I tako su se dvojica ambasadora sa suprugama i osobljem 6. januara u zoru, sa nekoliko stotina Kmera i Kineza našli na aerodromu Pošentong, dok su u neposrednoj blizini odjekivale eksplozije artiljerijskih granata. Izuzev upadljivog odsustva Pol Pota, na aerodromu se nalazilo skoro kompletno rukovodstvo Crvenih Kmera, svi veoma zabrinutog izraza lica. Ambasador Lompar je shvatio situaciju i razloge za svoje prisutvo čim je ugledao lice princa Sihanuka, poznato uprkos tome što ga davno nije video. Zahtevi da se, po nalogu predsednika Tita sretne sa princom Sihanukom koje je u više navrata tražio bivali su učtivo odbijeni. Videvši princa Sihanuka na aerodromu, zaključio je da su njegovu sužanjski dani okončani. U tome se ambasadoru Lomparu približio Ieng Sari i izvinjavajući se rekao da je broj putnika tako veliki da mogu primiti samo po dva putnika iz jugoslovenske i kineske ambasade. Jugoslovenski i kineski ambasador su na to odlučili da ostanu, a mesta predvidjena za njih ustupe svojim saradnicima...Oko podneva, srebrno-plavi Boing 707 kineske civilne avijacije se spustio na pistu aerodroma Pošentong. Sihanukovo lice je bilo obliveno suzama. Radost što je konačno slobodan bila je pomućena gorčinom ponovnog napuštanja otadžbine. Zagrlio je jugoslovenskog ambasadora i glasom prigušenim od uzbudjenja mu rekao:«Prenesite, molim vas, osećanje dubokog poštovanja predsedniku Titu i recite da naš narod neće kapitulirati«. Bio je to poslednji let sa aerodroma Pošentong, dvojica ambasadora su se sa svojim suprugama ukrcali u kola i krenuli ponovo prema Batambangu, praćeni haotičnom rekom izbeglica, koje su Ieng Sari i njegovi saradnici pokušavali organizovati, dok se prethodnica vijetnamskih trupa nalazila na svega par kilometara iza njih, ne ometajući poletanje odlazećeg aviona....
O ISTOM DOGADJAJU OD 6. JANUARA 1979., ILI KAKO JE VELIKI KINESKI CAR SPASAVAO MALOG KAMBODŽANSKOG PRINCA... (Interpretirano opet prema Sihanukovim zapisima »Prisonnier des Khmers Rouges«)
..U zoru 5. januara 1979., Sihanuk je kiznenada pozvan kod Pol Pota koji je bio med i mleko, pozdravio ga na tradicionalni kmerski način, oslovio ga sa »Votre Altess Royal«, obratio mu se ceremonijalnim dvorskim jezikom izvinjavajući se što zbog velikih obaveza nije mogao da se sa njim sretne od 1973. godine (!)...Obavestio ga da pred vijetnamskom agresijom rukovodstvo Crvenih Kmera privremeno napušta Pnom Pen, povlači se u unutrašnjost, gde će se pregrupisati i povesti gerilski rat i najdalje za tri meseca kao pobednici vratiti se u Pnom Pen... U ovim teškim časovima, rekao je, rukovodstvo Crvenih Kmera od »njegovog kraljevskog visočanstva i osvedočenog patriote« Norodoma Sihanuka, traži da se radi njegove lične bezbednosti »privremeno« skloni u Peking i posle kraćeg odmora ponovo zastupa pravednu stvar kmerskog naroda u OUN i svojim prijateljima u svetu iznese istinu o vijetnamskoj agresiji... Staviće mu na raspolaganje 20.000 dolara za početne troškove...Kad Kambodža bude ponovo slobodna, moći će slobodno da se sa svojom porodicom vrati i živi kao poštovani patriota... »Nisam mogao a da se i ovoga puta ne divim njegovoj rečitosti i samouverenosti, kao i izvesnom šarmu koji je zračio iz njega«, zapisao je kasnije Sihanuk, čestitajući mu za uzvrat unapred veliku pobedu nad mrskim Vijetnamcima.... Narednog dana, 6. januara 1979., Sihanuk je sakupio porodicu i osoblje u predvorje svoje rezidencije,sa minimumom prtljaga, spremne za put - »kako naši gospodari čijoj se vladavini približavao kraj, kad dodju po nas ne bi morali da nas čekaju...Nešto kasnije smo se našli na aerodromu Pošentong (»izgradjen od Francuske, donacija Sihanukovoj Kambodži«), gde sam bio srdačno pozdravljen od strane predsednika Khieu Samphana, vice-premijera Ieng Sarija i mog prijatelja, kineskog ambadora Sun Hao, sa kojim se nismo videli od moje ostavke 1976., koji nije mogao da sakrije radost i uzbudjenje što me ponovo vidi. Ali, na moje najveće iznenadjenje, sreo sam se i pozdravio i sa ambasadorom SFRJ Mihajlom Lomparom i njegovom suprugom, srećni što su konačno mogli da vide mene i moju suprugu u dobrom zdravlju. Ovi dragi prijatelji koji su godinama uzalud pokušavali da me vide, izrazili su uverenje da će maršalu Titu sigurno biti veoma drago da sazna radosnu vest o mom iznenadnom pojavljivanju. Ambasador i njegova supruga su mi rekli da će se automobilom uputiti prema Batambangu i dalje prema Tajlandu, na što sam im uzvratio da žalim što nije bilo moguće da im se obezbede mesta u kineskom avionu koji će mene odvesti u Peking i zamolio ih da njihovom uvaženom šefu države prenesu izraze duboke zahvalnosti na svemu što je učinio da preživim godine zatočeništva. ..Na kraju iz Pekinga, pre odlaska u Njujork radi učešća u debati u Savetu bezbednosti OUN povodom vijetnamske invazije na Kambodžu, poslao sam pismo zahvalnosti i poštovanja mom vernom prijatelju, jugoslovenskom maršalu Titu... *
..Pošto nije mogao da prisustvuje sahrani, Norodom Sihanuk je došao 1986. u Beograd i u Kući cveća »na tradicionalni kmerski način odao poštu senima predsednika Tita«.
|