|
OBJAŠNJENJA I P R I L O Z I
1. Kambodža, Država Kambodža Naziv od »Kambu-ja« (»Kambu-dža«), rodjen Kambu, iz indijske mitologije, datira iz 10 veka n.e., odakle »Camboxa« na portugalskom, »Cambodge« na francuskom, »Cambodia« na engleskom, Kambodža na srpskom jeziku.»Campuchea«, Kampućija naziv zemlje korišćen prvi put u 16. veku, povremeno i u novije vreme.»Khmer«– etnonim i naziv za jezik, Kmer, Kmeri, narod Kmera, kmerski narod, kmerski jezik, starosedeoci na svojoj teritoriji, čine oko 95% stanovništva, ostatak manjine vijetnamskog, kineskog, tajlandskog i dr. porekla. Kulturno nasledje, društvena organizacija i moralna-etička shvatanja zasnovani na BudizmuIzmedju 9. i 14. veka – kmersko Kraljevstvo Angkor obuhvatalo i deo današnje teritorije Vijetnama, Tajlanda i Laosa. U opadanju od 14. veka, Angor napušten i zaboravljen, centar državnosti prenet oko jezera Tonle Sap i donjeg dela toka reke Mekong, dok ušće-Deltu Mekonga preuzeo Vijetnam u procesu »tihe« ekspanzije vijetnamskog življa u 18. veku.2. Moderna istorija Kambodže počinje 1860., sa dolaskim na presto kralja Norodoma (1860-1896), pradede današnjeg kralja Sihanuka. Kambodža je u to vreme bila samo senka nekadašnje Angor imperije 9-14. veka, ekonomski i kulturno u propadanju, objekat nadmetanja susednog Vijetnama i Siama (Tajlanda) i osvajačkih težnji Francuske. Osvajački pohodi Vijetnama i Tajlanda na Kambodžu dovodili su ne samo do teritorijalnih gubitaka i potiskivanja centra državnosti iz centralnog prema jugozapadnom delu Indokine, već i do ugrožavanja nacionalnog opstanka - asimilacijom, gubitkom nacionalnog identiteta. Francusko osvajanje Indokine krajem 19. veka (počelo sa ugovorom o protektoratu 1863.) zaustavilo je proces komadanja, ali ne i proces »tihog« osvajanja teritorije naseljavanjem vijetnamskog stanovništva. Objedinjavanje tri zemlje Indokine (Vijetnam, Kambodža, Laos) u jedinstveno kolonijalno područje (Francuska Indokina, Indokineska Federacija) i politika favorizovanja vijetnamskog življa u kolonijalnoj administraciji (policija, carina, poreznici, itd.), kao i dovodjenje vijetnamskih radnika na plantaže kaučuka, izgradnju puteva, luka i željeznicu podgrejavalo je vijetnamske ambicije na regionalnu dominaciju i održavalo živim istorijski osećaj ugroženosti i duboke mržnje prema Vijetnamu. Sudbina Kambodže je od najstarijih vremena nerazdvojno povezana sa sudbinom Vijetnama i Laosa i predodredjivana sukobom interesa, dogovorima i rešenjima koja su za region Indokine donosile velike sile.
3. Hronologija dinastija i vladaOd značaja za dogadjaje koji su predmet ove rasprave
-1860-1900. Kralj Norodom 1885-1896. ustanak kojem na čelu prestolonaslednik princ Jukantor, tražili vraćanje prerogativa dinastiji oduzetih od strane francuske kolonijalne metropole pobunu Jukantora, zaobidjen Suramarit, Sihanukov otac ) -1927-1941. Kralj Sisovat Monivong -1941-1955. Kralj Norodom Sihanuk, po ocu Norodom, po majci Sisovat -1955-1970. Norodom Sihanuk abdicirao u korist svog oca Suramarita, uzeo titulu »Šef Države«, uveo parlamentarni – predsednički sistem »direktne demokratije« sa doživotnim mandatom -1955-1960. Kralj Norodom Suramarit -1970-1975. general Lon Nol (sukcesivno Cheng Heng, Sirik Matak) predsednik Republike Kambodže -1970-1975. Norodom Sihanuk, Šef Države u koaliciji sa Crvenim Kmerima (GRUNK), sa prebivalištem u Pekingu -1975-1976. Norodom Sihanuk, Šef Države Kambodže u koaliciji sa Crvenim Kmerima (GRUNK), sa sedištem u Pnom Penu, dao ostavku 1976., ostao u Pnom Penu praktično zarobljenik Crvenih Kmera -1976-1979. Pol Pot (sukcesivno Khieu Samphan), predsednik Demokratske Republike Kampućije -1979-1991. Heng Samrin (Hun Sen) predsednik Narodne Republike Kampućije -1991. Norodom Sihanuk, Kralj Kambodže, premijeri Hun Sen i princ Ranaridt
4. Porodična tragedija Norodoma Sihanuka
Sihanuk je imao četrnaestoro legitimne dece iz četiri braka, u čistkama koje su sprovodili Crveni Kmeri izmedju 1975. i 1979. stradalo je petoro njegove dece i četrnaestoro unučadi. Stradali su svi oni koji su ostali u Pnom Penu posle državnog udara 1970., kao i »povratnici« iz Beograda (osim sinova Sihamoni i Narindrapong koji su period vladavine Crvenih Kmera 1975-1979. proveli u izolaciji sa Sihanukom i njihovom majkom, princezom Monikom). Stradali su: -Najstariji sin Kenamurak koji je ostao u Pnom Penu posle državnog puča 1970., radio za pokret Crvenih Kmera, -Ćerka Sujata sa majkom, laoskom princezom, mužem i decom izvučena iz Francuske ambasade gde se sklonila sa Sirik Matakom i drugim pripadnicima Lon Nolovog režima i ubijena po ulasku Crvenih Kmera u Pnom Pen aprila l975. -Sin Naridapo ostao u Pnom Penu posle puča 1970. -Ćerka Botum Bofa sa mužem, kapetanom So Potra i decom, -Ćerka Sorja Roengsaj sa decom i mužem, ambasadorom u Nemačkoj DR 1970-1975.. Pored Norodoma Furisara, koji je radio za Crvene Kmere, bio ministar pravosudja u koalicionoj vladi GRUNK i Sisovat Monireta stradalo je i niz drugih Sihanukovih rodjaka po ocu iz dinastije Norodom i po majci iz dinastije Sisovat, kako oni koji su se svrstali uz režim Lon Nola 1970., tako i oni koji su ostali uz Sihanuka i saradjivali sa Crvenim Kmerima.
VELIKE SILE I TRAGEDIJA KAMBODŽE
»Velike sile su spremne da se u našoj zemlji bore do poslednjeg Kmera, boriće se sve do uništenja našeg naroda i nestanka Kambodže sa geografske karte sveta« Norodom Sihanuk
Velike sile su se u Indokini ponašale shodno svojim strateškim ciljevima. Osnovna, početna podela je išla linijom sukobljavanja Istok-Zapad, da bi se posle ujedinjenja i vezivanja Vijetnama za sovjetsku politiku 1978. zajedno našli SAD i Kina u sprečavanju Sovjetskog Saveza da posredstvom Vijetnama popuni prostor ostavljen američkim povlačenjem iz Indokine. Pitanje da li se odstranjivanje »nepredvidljivog« Sihanuka s vlasti i dovodjenje na vlast režima generala Lon Nola »koji je imao hrabrosti da se svrsta sa slobodnim svetom« 1970., može pripisati Sjedinjenim Američkim Državama je bez značaja, važnija je činjenica da su bez oklevanja priznale njegov režim i odazvale se njegovom pozivu da vojno intervenišu u Kambodži Kina je prihvatila Sihanuka i saradnji sa Vijetnamom u Crvenim Kmerima podržavala »zajedničku borbu tri naroda Indokine protiv američkog imperijalizma« 1970-1975., sve dok se ujedinjeni Vijetnam posle povlačenja SAD nije vezao za SSSR i svojim ambicijama na dominaciju u Indokini, što se izrazilo u vojnoj intervenciji protiv Lon Nolovog režima u Kambodži 1978., kada je došlo do prestrojavanja u odnosima velikih sila i usaglašavanja interesa izmedju SAD i Kine na platformi »zaustavljanja sovjetskog hegemonizma«. Vijetnam se upustio u »kambodžansku avanturu«, gonjen sopstvenim ambicijama i uz podršku Sovjetskog Saveza I pored svega, medjutim, bez obzira na motive i stvarne ciljeve Vijetnama, moraju se prihvatiti ocene medjunarodnih humanitarnih organizacija da je njihova vojna intervencija donela kraj vladavini Crvenih Kmera, i bila primljena od strane kambodžanskog naroda, nimalo naklonjenog Vijetnamu kao izbavljenje od potpunog uništenja (»Kmeri su veoma anti-vijetnamski nastrojeni, ali više vole život pod Vijetnamom nego sa Pol Potom«, Sihanuk). To što se na svrgavanju Crvenih Kmera i priznanju režima koji su Vijetnamci instalirali u Pnom Penu (Hun Sen-Heng Samrin) lanac tragičnih dogadjaja nije završio, treba pripisati kako oklevanju medjunarodne zajednice da prizna režim i stanje uspostavljeno oružanom agresijom na jednu suverenu, medjunarodno priznatu zemlju, tako i sukobom interesa velikih sila, SAD i Kine koje su se našle zajedno na stavu suprotstavljanja ekspanzionističkoj – hegemonističkoj politici Sovjetskog Saveza i dominaciji u Indokini posredstvom Vijetnama. Novi režim u Pnom Penu su priznali samo Sovjetski Savez, Vijetnam i zemlje istočnog bloka – kao i nesvrstana Indija obrazlažući to praksom da priznaje svuda svaki režim koji ima efektivnu vlast. Kina, zemlje Jugoistočnog regiona (ASEAN), većina nesvrstanih zemalja (medju kojima i SFRJ), kao i Australija (koja je ubrzo prekinula diplomatske odnose i sa Indonezijom, Japanom i Francuskom radila na traženju mirovnog rešenja) nastavili su sa priznavanjem Demokratske Kampućije, tj. koalicione vlade Sihanuka i Crvenih Kmera. Sihanuk se posle vijetnamske invazije našao ponovo u izbeglištvu u Pekingu, gde je na dramatičnoj konferenciji stranim novinarima veoma kritički govorio o vladavini Crvenih Kmera i svom zatočeništvu u Pnom Penu 1975-1979., pokušao je da se odvoji traženjem, azila u Francuskoj i »zaštite« u SAD, ali je posle »ubedjivanja« od strane Kine (Deng Ksiao Ping), zemalja ASEAN i američkih predstavnika (R. Holbruk!) prihvatio da stane na čelo nove koalicione vlade u kojoj su pored Crvenih Kmera bili zastupljeni i predstavnici Son Sanove desničarske stranke (»savez sa djavolom«, »neprirodna koalicija«, govorio je Sihanuk, »prihvatio sam, jer sam svima potreban, bez mene mogu da ratuju, ali ne mogu da postignu mir«). Rat se, medjutim, nastavio, jer su Crveni Kmeri održali borbenu sposobnost i mesto u OUN, zahvaljujući kineskoj pomoći doturanoj preko Tajlanda i prećutnoj saglasnosti SAD. Trebalo je čekati na nestanak Sovjetskog Saveza i blokovske podele, što je primljeno kao spas čak i u Vijetnamu, da se rat privede kraju, obezbedi povlačenje vijetnamskih snaga i postigne kompromisno rešenje izmedju sukobljenih strana. Kina je u Crvenim Kmerima našla instrument za svoju politiku prema Vijetnamu i »uz razumevanje i prećutnu podršku« SAD pružila im pomoć u njihovom sukobu sa Vijetnamom. Održavala veze sa Crvenim Kmerima i posle svrgavanja »Četvoročlane bande« u Pekingu, jer njihov odnos nije bio zasnovan na ideološkim, već na realnim političkim interesimas – ma kakvi bili, Crveni Kmeri su im bili potrebni, jer su se suprotstavljali Vijetnamu povezanim sa Sovjetskim savezom sa kojim je Kina bila u sukobu. Kini ide u prilog to što je uvek u prvi plan stavljala podršku borbi Kambodže za odbranu nezavisnosti i davala dokaza da Kina nema razumevanja za politiku terora koju su sprovodili Crveni Kmeri, ali javnih kritika nije bilo, objašnjavali su da je to unutrašnja stvar i da oni nemaju mogućnosti da utiču na Crvene Kmere. Kad se pokazalo da sa njima ne mogu ostvariti svoje ciljeve, okrenuli su se gradjenju nezavisne pozicije u odnosu na SAD i SSSR, ali im je trebalo još deset godina da se oslobode opsesije Vijetnama i odustanu od podrške Crvenim Kmerima.
NORODOM SIHANUK, Kako je poražen u nastojanju da očuva mir u Kambodži
»Milost, milost za moj napaćeni narod«
Norodom Sihanuk
Kao osamnaestogodišnjak, Sihanuk po ocu iz kraljevske dinastije Norodom. po majci Sisovat iz pobočnog izdanka dinastije ustoličen od francuskih kolonijalnih vlasti za kralja Kambodže 1941., nasuprot svom rodjaku Sirik-Sisovat Mataku (očevi im bili polubraća), što je donelo trajno neprijateljstvo izmedju njih. Održao se na tronu za vreme japanske okupacije 1941/45., preživeo burne dogadjaje posle povratka Francuske u njene Indokineske kolonijalne posede posle Drugog svetskog rata, kao i godine tzv. Prvog Indokineskog rata 1945/54., koji se završio porazom Francuske kod Dien Bien Fua i Ženevskom konferencijom velikih sila (SAD, Velika Britanija, Francuska i SSSR sa NR Kinom zastupljenom u sovjetskoj delegaciji) o okončanju sukoba u Indokini (i Koreji). Na Ženevskoj konferenciji Kambodži je potvrdjena nezavisnost u postojećim granicama i garantovana neutralnost, a Vijetnam primoran da se odrekne plodova pobede nad Francuskom, povuče se iz Kambodže i Laosa i prihvati podelu Vijetnama na Severni (DRV, Hanoj) i Južni deo (Sajgon) uz stipulaciju da će se u roku od dve godine održati (»slobodni«) izbori pod medjunarodnom kontrolom na kojima će narod moći da se izjasni za ujedinjenje (do izbora nikad nije došlo). Podela Vijetnama i obavezivanje Hanoja da iz Kambodže i Laosa povuče svoje i pridružene snage kambodžanskih i laoskih komunističkih pokreta, kao i odbijanje SAD da potpišu završni sporazum, primljeno je u Hanoju kao oduzimanje pobede i posejalo seme novog ciklusa ratova u regionu koji su završeni Pariskim sporazumom iz 1972. Nezavisnost za Kambodžu je dobio Sihanuk koji saradjivao sa kolonijalnom Francuskom, a ne predstavnici pokreta za nacionalno oslobodjenje koji su se borili, jedni pod »crvenom« drugi pod »plavom« zastavom i bili prinudjeni da polože oružje ili da se povuku u Vijetnam. Svi su to i učinili, osim grupe »autentičnih kmerskih revolucionara« koji su se povukli u ilegalu i orijentisali se na borbu protiv Sihanuka i »istinsku nezavisnost«, pripisujući Vijetnamu odgovornost za takav ishod njihove zajedničke borbe, kao što je i Vijetnam odgovornost za ishod Ženevske konferencije pripisivao Kini i Sovjetskom Savezu. Ne mireći se sa položajem suverena bez vlasti u uzavreloj političkoj klimi, Sihanuk je abdicirao u korist svog oca 1955., jedinstven slučaj da sin abdicira u korist svog oca da bi se angažovao u političkom životu. Osnovao je Narodni socijalistički pokret (SANGKUM) na platformi uvodjenja »istinske, direktne narodne demokratije«, sproveo referendum i dobio 83% glasova za svoj program, formirao vladu u kojoj je najznačajnije resore poverio svojim protivnicima sa Levice (Khieu Samphan, Hu Youn, Hu Nim) i Desnice (Lon Nol, Sirik Matak, Son San) u nastojanju da ostvari nacionalno pomirenje. Uspostavio je diplomatske odnose sa SAD, sve prisutnijim u regionu, ali odbio da pristupi SEATO paktu i prihvati američku zaštitu od delovanja vijetnamskih oslobodilačkih snaga i prokomunističkih pokreta koji su ponovo, sa razbuktavanjem novog rata u Vijetnamu ugrožavali stabilnost zemlje i njegov položaj. Umesto priklanjanja Amerikancima, čemu su težili desničari iz njegove vlade, opredelio se za neutralnost izmedju »američkog imperijalizma i azijskog komunizma«, predvidjajući proročki da se »Amerikanci upuštaju u avanturu iz koje će izaći poraženi«, mogu oni da ubiju deset, dvadeset miliona Vijetnamaca, ali će jednog dana morati da odu, a mi ćemo se naći u susedstvu pobedničkog Vijetnama«). Politika neutralnosti za koju se opredelio i podrška Indije (Džavaharlal Nehru) koju je imao vodila ga je uspostavljanju diplomatskih odnosa sa Sovjetskim Savezom i Francuskom i učešću na. konferenciji Afro-azijskih zemalja u Bandungu 1955., gde je od kineskih (Ču En Laj) i vijetnamskih lidera (Fam Van Dong) dobio nova uveravanja da će poštovati neutralnost Kambodže, uspostavio diplomatske odnose sa njima i potpisao niz sporazuma o pomoći i saradnji i tako ojačao medjunarodni položaj zemlje - ali je pokvario odnose sa SAD, odakle direktna upozorenja na opasnost širenja neutralizma posredstvom Sihanuka (»neutralizam – trojanski konj komunizma, treba ga ubiti gdegod digne glavu«, državni sekretar Maknamara, predsednik Džonson). Reagovao je na to otkazivanjem američke ekonomske pomoći što je dovelo do prekida diplomatskih odnosa sa SAD (»Plašimo se Vijetnama više nego što vi mislite, ali se plašimo i vas zbog vaše politike i podrške desničarskom Kmer seraj pokretu«, Sihanuk). Tražeći zaštitu i podršku, od jednih i od drugih obratio se Organizaciji Ujedinjenih Nacija, insistirao od prijatelja i neprijatelja da poštuju nepovredivost granica i terotoprijalni integritet Kambodže, okrenuo se pokretu nesvrstanih zemalja, videći u politici nesvrstanosti garanciju za očuvanje mira i opstanka zemlje - na Brionima sa Titom, Nehruom, Sukarnom i Naserom potpisao povelju 1956. i učestvovao na osnivačkom skupu pokreta nesvrstanih zemalja u Beogradu 1961. Intervencijom kod Mao Ce Tunga i Ču En Laja uspeo je da zaustavi prenošenje talasa Kulturne revolucije u Kambodžu 1967/68., ali je »morao da zatvori oči« pred onim što je Hošiminov Vietmin činio na teritoriji Kambodže (uspostavljali stalne baze i linije snabdevanja-»Hošiminov« put u pograničnim krajevima), jer je hteo da ih učini zahvalnim i obaveznim da posle pobede u koju nije sumnjao (»Budućnost Indokine pripada Vijetnamu«) ne čine ništa protiv Kambodže. Medjutim, pod pritiskom sopstvenih vojnih krugova i desnice bio je prinudjen da dovede generala Lon Nola na mesto premijera 1966., na što su istaknuti Levičari (Khieu Samphan, Hu Nim, Hu Youn i dr.) napustili koalicionu vladu i pridružili se Polpotovim gerilskim snagama koji su našli utočište u nepristupačnim severozapadnim krajevima, nastanjenim tzv. divljim kmerima koji su kasnije činili okosnicu borbenih jedinica Crvenih Kmera.. Lon Nol je obnovio diplomatske odnose sa SAD koje su obećale poštovanje neutralnosti pod uslovom da vlada prekine linije doturanja pomoći i oslobodi se prisustva Vietmina na kambodžanskoj teritoriji. To, medjutim, više nije bilo moguće ni angažovanjem američkog vazduhoplostva u tajnim, dugo skrivanim i od američke javnosti akcijama bombardovanja linija snabdevanja i baza Vietmina na kambodžanskoj teritoriji. U odgovoru na razarajuće napade iz vazduha od kojih nije bilo odbrane snage Vietmina su se raspršile po čitavoj teritoriji« i omogućile Crvenim Kmerima da preuzmu vlast u većem delu zemlje (Pnom Pen i provincijski gradovi su se našli u okruženju Crvenih Kmera). Sihanuk je pretio da će obarati američke avione, što su oni ignorisali, znajući da nema sa čim da obara »Leteće tvrdjave« B52 i tvrdili, ne baš mnogo uverljivo da to rade sa njegovim znanjem, što je on poricao (»kao što ne mogu da sprečim Vijetnamce da uzurpiraju kambodžansku teritoriju, isto tako ne mogu ni da se suprotstavim amerikancima da ih tamo napadaju«). Gubeći kontrolu nad dogadjajima, bio je prinudjen da generalu Lon Nolu poveri formiranje vlade nacionalnog spasa i da početkom 1970.napusti zemlju izjavljujući da ide na lečenje i duži odmor u Francusku (pravi razlog, medjutim, bio pokušaj da u Parizu, Moskvi i Pekingu dobije podršku za održanje Kambodže izvan ratnog sukoba u Vijetnamu), a ovaj je to iskoristio da kroz parlament sprovede odluku kojom se ukida monarhija i proglašava republika, a Sihanuk svrgava s vlasti i zabranjuje mu se povratak, što je bilo ravno državnom udaru. Vlada na čelu sa Lon Nolom i Sirik Matakom, koju su SAD priznale bez odlaganja (»imali gotovu odluku u džepu«) je zatražila i dobila američku vojnu pomoć, postavila ultimatum snagama Vietmina da se povuku sa kambodžanske teritorije prekinula diplomatske odnose sa DR Vijetnam i Frontom nacionalnog oslobodjenja Južnog Vijetnama i podstakla pogrome vijetnamskog i kineskog življa. Bila je to prava eksplozija vekovima taložene nacionalne mržnje prema Vijetnamcima (pobijeno oko 200.000 od ukupno oko 400.000 stanovnika vijetnamskog porekla). Sihanuk je iz Moskve gde se nalazio u vreme puča otišao u Peking (Sovjeti ga o puču u Pnom Penu obavestili neposredno pred ukrcavanje u avion za Peking), tamo primljen sa velikom pompom kao žrtva američkog imperijalizma, dobio je utočište, političku i materijalnu podršku, pozvao narod na borbu protiv režima Lon Nola, formirao koalicionu vladu sa Crvenim Kmerima (»stupio sam u savez sa djavolom«, po njegovim rečima), zatim u Kantonu učestvovao na Indokineskom samitu kao predstavnik Crvenih Kmera (Fam Van Dong kao predstavnik Vietmina, princ Sufanuvong, kao predstavnik Patet Lao), na platformi »borbe do pobede tri naroda Indokine protiv zajedničkog neprijatelja«. Crveni Kmeri su prihvatili i Sihanuka kao lidera borbe i saradnju sa Vijetnamom, iako su ih podjednako kao i SAD smatrali odgovornim za stanje u Kambodži (u mnogome krivili i Kinu i SSSR). Amerikanci su na to odgovorili preduzimanjem masovnih vojnih »operacija čišćenja« na kambodžanskoj teritoriji (»Chenla I«, »Chenla II«). Tako je došlo do stvaranja rasporeda snaga i platforme za novi, dvadesetogodišnji rat u Indokini, koji je okončan potpisivanjem mira na medjunarodnoj konferenciji u Parizu 1991., sa prestrojavanjima u redovima učesnika u medjuvremenu i ishodom na kraju koji na početku niko nije mogao da pretpostavi. Ostaje da se na ovom mestu kaže da se Kambodža može uzeti kao klasičan primer šta se dešava sa zemljom koja izgubi kontrolu nad svojom sudbinom.
P O L P O T, lider Crvenih Kmera
Pol Pot
Pol Pot, rodjen je kao Saloth Sar 1925. u provinciji Kompong Thom u centralnoj Kambodži u dobrostojećoj, brojnoj seljačkoj-mandarinskoj porodici (sedam sinova i jedna ćerka), koja je imala pristupa kraljevskom dvoru (jedna od izdanaka bila miljenica na dvoru Sihanukovog dede kralja Monivonga, stariji brat sekretar u kraljevskoj kancelariji). Kad je napunio šest godina roditelji su ga po običaju dali u obližnji budistički manastir gde je počeo školovanje u tradicionalnom duhu, koje je nastavio u budističkoj školi u Pnom Penu. Posle navršene dvanaeste godine vratio se u rodni kraj i nastavio školovanje u srednjoj školi pod upravom francuske kolonijalne administracije. Školovanje mu nije išlo od ruke, ocenjivan je kao prilježan, ali ne mnogo bistar djak, na što su ga roditelji, već kao devetnaestogodišnjaka vratili u Pnom Pen, ovoga puta na izučavanje drvodeljsko-stolarskog zanata, pod starateljstvom njegovog starijeg brata Lot Suonga, koji je radio kao sekretar u kraljevskoj palati. Više nego drvodeljskom zanatu, medjutim, on se posvetio učenju radio-tehnike u jednoj večernjoj školi gde je pokazao zavidan uspeh i 1949. godine dobio »kraljevsku« stipendiju za studije radio tehnike u Parizu (protekcija njegovog brata bila je, po svoj prilici odlučujuća, jer je već i samo putovanje u inostranstvo predstavljalo privilegiju). U Parizu, umesto da se posveti studijama radio-tehnike, angažovao se u aktivnosti grupe kmerskih studenata okupljenih u medjunarodnom studentskom centru, utočištu studenata iz francuskih kolonijalnih poseda, koji su, ne mareći mnogo za univerzitetske diplome izučavali marksizam-lenjinizam i metode ilegalne borbe protiv kolonijalne vlasti, i vraćali se kao nosioci borbe za nezavisnost svojih zemalja. U kmerskoj grupi su se nalazili Khieu Samphan, Ieng Sary, Son Sen, Hou Youn, Sok Tuo (Vorn Vet), Sieng An, Yun Soeun, dve sestre Khieu i desetak drugih, mahom iz aristokratskih porodica povezanih sa dvorom i francuskom kolonijalnom administracijom (sestre Khieu - ćerke sudije vrhovnog suda, starija Phonary sa princom Sihanukom u osnovnoj školi osnovanoj od Sihanukovog dede, kralja Monivonga u Pnom Penu, mladja Thirith u ženskom liceju u Hanoju, zajedno sa Monikom, kasnije četvrtom suprugom princa Norodoma Sihanuka, «možda mi je to spaslo život«, rekla je princeza Monika posle izbavljenja iz Pnom Pena 1979.). Dodeljivanje stipendija mladim Kmerima za obrazovanje u Francuskoj u periodu burnih previranja 1945/46. došlo je kao rezultat saznanja vladajućih francuskih krugova da neće moći večito da drže Kambodžu u kolonijalnom statusu i kmerske aristokratske elite da je celishodnije nezavisnost tražiti pregovorima i saradnjom sa Francuskom, nego ratom protiv nje, poput Vijetnamaca. Gtupu su predvodila četvorica braće iz porodice Thiounn, vršnjaci princa Norodoma Sihanuka, izdanci jedne od najslavnijih aristokratskih porodica, »svi izvanrednog uma i obrazovanja i svi levičari, komunisti« (Sihanuk). Thiounn Mumm je bio prvi Kmer koji je diplomirao na elitnoj Ecole Polytechnic dr Paris, ostali sa doktoratom prava i medicine. Deda im je bio nasledni ministar dvora, imenovan od Francuske, što je bilo ravno premijeru, imao je veliki uticaj na kralja Norodoma, Sihanukovog dedu, ali je zbog dvorskih intriga njegovim potomcima bio zabranjen pristup dvoru. Braća Thiounn su jedno vreme dominirali društvenim i političkim životom u Pnom Penu, živeli u palati koja nije zaostajala za kraljevskom, nisu se ustručavali javnog susprotstavljanja Sihanuku (»moćna porodica Thiounn mi nikad nije oprostila što sam odbio da sklopim brak sa njihovom sestrom«, Sihanuk). Iako logično, ipak, teško je prihvatiti objašnjenje da je neprijateljstvo prema Sihanuku odvelo braću Thiounn u redove Crvenih Kmera i držalo ih sa Pol Potom do kraja. U to vreme pada i početak delovanja organizovanog pokreta za nezavisnost i parlamentarnu monarhiju u Kambodži, koji je naišao na široku podršku medju mladim srednjoškolcima iz kraljevskog liceja Sisovat, sa centrom oko Demokratske stranke, osnovane uz blagoslov kolonijalnih vlasti nasuprot sektaškom revolucionarnom pokretu održavanog od strane KP Indokine kojoj je na čelu stajao Ho Ši Min. Na tom talasu, oko Demokratske stranke u Pnom Penu se javila omladinska grupa »Oslobodjenje« kojoj je na čelu stajao Ieng Sary, Kmer-krom iz Južnog Vijetnama, seljačkog porekla koji je po dolasku u Pnom Pen svoje pravo ime Kim Trang, zvučalo mu je suviše vijetnamski zamenio sa Ieng Sary, falsifikovao godinu rodjenja (sakrio par godina) da bi bio primljen u gimnaziju, bio dobar matematičar i maturirao sa odličnim uspehom, a onda se bacio u politiku, organizovao prve djačke-omladinske štrajkove i anti-monarhističke demonstracije, pretrpeo neuspeh, našao se u sukobu sa Sihanukom i izbegao u Pariz na studije, gde se priključio tamošnjoj kmerskoj grupi. Sihanuk i Ieng Sary su pratili jedan drugog kao sudbinski povezani od 1945/46., bili suparnici, neprijatelji i saveznici iz nužnosti, da bi se 1996. našli u Pnom Penu ostareli, slomljeni dogadjajima u kojima su učestvovali i porazima koje su pretrpeli. Sa kakvim je samo neskrivenim prezirom, mržnjom i strahom u Pekingu u vreme koalicione vlade GRUNK 1970/75. Sihanuk govorio o Ieng Sariju, koji mu je bio dodeljen kao kontrolor, »eno ga onaj tamo«, pokazivao bi u njegovom pravcu na prijemima organizovanim za prijatelje iz diplomatskog kora – »umiljava mi se oko nogu kao pas« (aluzija na tradicionalni način pristupanja suverenu na dvoru), »a ispljunuće me kao košticu od višnje kad im više ne budem potreban«. I pored nesumnjive lične odgovornosti Ieng Sarija za tragične dogadjaje u Kambodži, Sihanuk ga je amnestirao 1988., dokazujuću kraljevsku moć praštanja i želju da se ostvari nacionalno pomirenje.. Što se tiče Salot Sara, poznanici iz pariskih vremena govorili su da se on ni po čemu nije izdvajao iz kruga mladih Kmera u kojima se kretao, osim možda po tome što je mogao danima da sedi u bioskopskim salama i uživa u gledanju filmova, »ništa nije ukazivalo da bi mogao postati to što je postao«. On je, medjutim, već tada pod pseudonimom »Pravi Kmer« (»Originalni Kmer«, »Nepatvoreni Kmer«) u listu kmerskih studenata u Parizu objavljivao oštre napade na Norodoma Sihanuka i instituciju monarhije kao najvećeg zla i prepreke za sticanje nezavisnosti i demokratije u Kambodži. Optuživao je Sihanuka da vodi lažni rat protiv Francuske samo da zavara narod, tvrdio da će na kraju prihvatiti polovičnu nezavisnost – u čemu je bio u pravu, pripisati to sebi u zaslugu, ućutkati opoziciju i odvesti zemlju u gradjanski rat u kojem će »gradovi biti spaljeni, pagode porušene, polja uništena, porodice rasturene...«. Smatrao je da je rušenje monarhije prvi zadatak svake revolucije, da kambodžanska revolucija treba da bude radikalna kakva je bila francuska revolucija 1789., kineska pod Sun Jat Senom, ruska pod Lenjinom... U njegovim biografijama stoji, što je on potvrdio i našim novinarima kojima je u martu 1978. dao prvi intervju i izneo svoju biografiju (ako ne računamo kineske i severnokorejske novinare) da je za vreme boravka u Parizu, u sastavu internacionalne brigade mladih levičara iz Francuske i njenih kolonijalnih poseda učestvovao u izgradnji autoputa Beograd-Zagreb. Neki učesnici iz Vijetnama, medjutim, tvrdili su da se radilo o učešću u izgradnji Novog Beograda u jesen 1952., što su zapamtili po tome da su se »smrzavali od hladnoće«, opisujući pri tome vrlo precizno studentski grad i neke druge objekte u izgradnji. Bilo kako, Pol Pot je rekao da je učešćem na radnoj akciji hteo da izrazi podršku jednoj maloj zemlji suprotstavljenoj velikoj hegemonističkoj sili. Inače, pripadnici ove grupe su u diskusijama koje su vodili sa francuskim komunistima (Moris Torez im je bio ideološki mentor) odbijali da prihvate opravdanost sovjetske politike prema Jugoslaviji, odbacivali su teoriju ograničenog suvereniteta, kao i svako mešanje u unutrašnje stvari drugih zemalja i nametanje jedinstva u ostvarivanju ciljeva iz jednog centra. Saloth Sar se, pošto su mu ukinuli stipendiju, bez i jednog položenog ispita, ali već oženjen sa Khieu Phonary, starijom od dve sestre (sa mladjom Khieu Thirith će se nešto kasnije oženiti Ieng Sary i tako njih dvojica ideoloških jednomišljenika postati pašenozi) i sa »poveznicom« KP Francuske kojoj je pripadao vratio u Kambodžu 1953. i pristupio ilegalnoj kmerskoj sekciji KP Indokine (veza mu je bio Pham Van Ba, koji se krajem 60-tih pojavio kao predstavnik Privremene revolucionarne vlade Južnog Vijetnama u Parizu, a 1975/76. kao prvi ambasador ujedinjenog Vijetnama kod Crvenih Kmera u Pnom Penu, upravo zbog poznanstva sa Pol Potom). Malo je poznato o Pol Potovom životu i radu izmedju 1953. i 1960., kada je na tzv. Drugom kongresu KP Kampućije izabran u užu rukovodeću grupu CK partije. Njegova supruga, Khieu Phonary je za to vreme radila kao profesor u ženskom liceju u Pnom Penu, poznatom po tome što je bio »rasadnik« nacionalističkih ideja. Khieu Phonary je po poreklu i obrazovanju uživala veliki ugled (prva žena u Kambodži koja je stekla francusku univerzitetsku diplomu), stekla je glas borca za ženska prava i bila poznata kao »nacionalista i komunista«, sa čim je, po pravilu išla odrednica »jugoslovenskog tipa, koji se zalažu za nezavisnost i traže nove puteve razvitka«. U široj javnosti, kojoj je osećanje nacionalne ugroženosti bilo veoma jako, a ideja komunizma bila sasvim strana, pripadnici ove grupe i intelektualci-levičari uopšte su bili prihvaćeni kao nacionalisti i kao takvi uživali veliki ugled. Za razliku od Saloth Sara, većina ostalih iz kružoka su uspešno priveli kraju svoje studije, Khieu Samphan je odbranio doktorsku disertaciju sa tezom o položaju seljaštva i problemima modernizacije poljoprivrede u Kambodži, Hu Youn sa tezom o problemima industrijskog razvitka Kambodže. Jedan i drugi su svojim radovima stekli ugled u francuskim naučnim i političkim krugovima i afirmisali se kao perspektivni mladi kmerski intelektualci i političari nacionalne orijentacije, kakvim ih je prihvatao i Sihanuk, dajući im odgovorna mesta u državnim institucijama. O stavovima i putevima razvoja Kambodže koje su u svojim radovima zastupali Khieu Samphan i Hu Youn, medjutim, postoje oprečna mišljenja, u jednima se tvrdi da su naučno zasnovani i prilagodjeni realnom stanju i potrebama društva, u drugima da su, posebno teza Khieu Samphana o ulozi poljoprivrede i seljaštva poslužila kao program stvaranja »utopijskog, egalitarnog seljačkog društva« Crvenih Kmera, što je odvelo Kambodžu u nevidjenu katastrofu. Pol Pot je, još uvek kao Saloth Sar na tzv. Drugom kongresu ilegalne KP Kampućije 1963. ušao u krug najužeg rukovodstva (»Brat broj 3«), da bi tri godine kasnije, posle misterioznog nestanka generalnog sekretara Tou Samouth-a (likvidiran od Polpotovih pristalica ili isporučen Sihanukovoj tajnoj policiji) preuzeo mesto lidera i odmah posle toga, sa par najbližih pristalica odbegao »u Maki«, kako se tada govorilo, da ne bi stradao u čistkama neposlušnih levičara koje je preduzimala Sihanukova tajna policija (poslušne je, inače, inkorporirao u svoj pokret Sangkum i davao im odgovorna mesta u vladi »da bi dokazali ispravnost svoje teorije«). Pojavio se ponovo u javnosti pod imenom Pol Pot posle pobedonosnog ulaska Crvenih Kmera u Pnom Pen 17. aprila 1975., kao lider Crvenih Kmera, misteriozne ANGKA partije i nove Demokratske Kampućije i ostao na vlasti sve do agresije Vijetnama na prelazu 1978/79., kada se sa osnovnim jezgrom Crvenih Kmera povukao u teško pristupačne krajeve na severozapadu zemlje, gde se održao sve do smrti 15. aprila 1998. Oni koji su ga videli dok je bio na vlasti, uključujući i naše novinare u martu 1978., govorili su da ostavlja utisak sasvim običnog, ćutljivog ali pristojnog čoveka, koji je znao da se elegantno obuče, vodio razgovore veoma kulturno, govorio veoma tiho i polako, što je postalo manir rukovodećeg kadra Crvenih Kmera (nikad ništa nije naredjivao, nema dokaza da je izdao ijednu naredbu o zločinima, već je samo »predlagao«, govorio je samo o uspesima i ciljevima koje treba ostvariti, ostavljajući svojim saradnicima da probleme rešavaju »na najbolji način«, ukazivao je na spremnost naroda na najteže žrtve i poduhvate, greške i slabosti pripisivao rukovodećim kadrovima, »narod je uvek u pravu«, oslovljavao je sa »brate« i »druže« svoje saborce iz osnovnog jezgra, čak i one koje je već bio osudio na smrt, itd.). Norodom Sihanuk, ga je, razumljivo, opisivao kao surovog psihopatološkog ubicu, ne propuštajući da doda - »ne bez izvesnog šarma«. Pokret se, na čelu sa njim i pored svih teškoća održao u nepristupačnim severozapadnim oblastima duž granice sa Tajlandom, zahvaljujući pomoći iz Kine doturane preko teritorije Tajlanda (»mi, zbog karaktera pokreta Crvenih Kmera, prirodno, nismo mogli da im pružamo pomoć, ali smo dali saglasnost Kini da to čini«, Z. Brežinski), a država Demokratska Kampućija ostala medjunarodno priznata i zastupljena u OUN (Prasith, jedan od braće Thiounn), zahvaljujući opet Sihanuku, koji je i pored teških poniženja i lične tragedije doživljene od Crvenih Kmera u Pnom Penu 1970-1975., prihvatio 1982. ponovo da sa njima i beznačajnom desničarskom grupom Son Sana formira koalicionu vladu, na platformi borbe za nezavisnost, uz mnogo obećanja za budućnost Kambodže i njegov položaj u njoj. Na stvaranju nove koalicije i na platformi borbe protiv Vijetnama podržavanog od Sovjetskog Saveza zalagali su se Kinezi – i Amerikanci (»moji prijatelji Kinezi su me ubedjivali, a Kisindžer i Holbruk vršili pritisak da stupim u koaliciju sa Crvenim Kmerima«, Sihanuk). U ovoj, pokazalo se završnoj fazi sukoba u Indokini, Kina se našla ujedinjena sa SAD u politici proterivanja Vijetnama iz Kambodže i odstranjivanja prisustva Sovjetskog Saveza u regionu. Zahvaljujući tome, Crveni Kmeri, iako već bez Pol Pota i u potpunom rasulu postali su deo mirovnog rešenja postignutog pod pokroviteljstvom OUN i medjunarodne zajednice u Parizu 1990/91. Na osnovu tog sporazuma, obustavljena su neprijateljstva izmedju zaraćenih frakcija, Vijetnamu je omogućeno da se vojno dezangažuje bez osude medjunarodne zajednice, ostavljajući iza sebe legalizovan režim Heng Samrina i Hun Sena koji je instalirao, proglašena je trajna neutralnost Kambodže, upostavljena monarhija na čelu sa Sihanukom kao kraljem, provijetnamskim Hun Senom i Sihanukovim sinom Ranaridom kao ko-premijerima (»nezamislivo nakazno rešenje, zemlja sa dva premijera!«, konstatovao je Sihanuk), amnestirani su i vraćeni u politički život pripadnici Crvenih kmera koji su se odvojili od pokreta (vojni kadrovi su inkorporirani u redovni sastav armije) i tako su se zavadjena braća, posle jednog od najsurovijeg sukoba ponovo našla u istim redovima! Pol Pot je, napušten od svih i već na samrti osudjen u odsustvu na smrtnu kaznu, što je trebalo da stavi tačku na krvavu prošlost u kojoj su svi učestvovali. Očekivanja se, medjutim, nisu ostvarila, potvrdilo se ono što je Sihanuk rekao na vest o njegovoj smrti:«Ako je i otišao, njegov duh će se vratiti da nas proganja«... *** Kambodža – zaostala azijska poljoprivredna zemlja, zemlja »pirinčane kulture«, nezavisna od 1954., posle skoro stogodišnjeg kolonijalnog statusa, ali i dalje ekonomski, kulturno i finansijski zavisna od svoje bivše metropole, zemlja sa tipičnom kolonijalnom privredom tzv. dvojnog karaktera. Na jednoj strani pretežna većina žitelja u seoskim naseljima, angažovana u naturalnoj poljoprivredi jedva dovoljnoj da zadovolji minimum potreba, po strani od robno-novčanih ekonomskih i političkih tokova, na drugoj strani tanak sloj tzv. kompradorske buržoazije u gradovima i monetarna-spekulativna, zelenaška privreda zasnovana na izvozu par specifičnih proizvoda i uvozu luksuznih artikala za zadovoljenje navika vladajuće aristokratije. Izmedju mase seljaštva i vladajuće aristokratije tanak sloj intelektualaca obrazovanih u metropoli (lekari, advokati, činovnici u kolonijalnoj upravi, vojsci i policiji), i još tanji sloj radnika zaposlenih na plantažama kaučuka, u rudnicima, na dokovima u lukama i na željeznici, najčešće stranog porekla (Vijetnamci, Kinezi, Indusi), kao i sitni trgovci, opet stranog porekla, posrednici u trgovini prehrambenim, zanatskim i industrijskim proizvodima. U tom društvu je bilo socijalnih razlika, ali ne i klasne podele, niti radničke klase-proletarijata. Socijalne razlike su proizlazile iz postojanja tradicionalne društvene hijerarhije i raslojavanja društva suočenog sa spoljnim svetom koji je funkcionisao na kapitalističkim, robno-novčanim odnosima i težio održavanju dominacije stvaranjem uporišta u lokalnoj sredini. Suprotnosti koje su se javljale na toj osnovi se nisu mogle kvalifikovati kao »revolucionarne«, nisu bile takve da bi mogle da ugroze postojeći sistem društvenih odnosa, iako je povremeno, ciklično dolazilo do izbijanja masovnih pobuna i ustanaka, koji su bili ugušivani krvavim represalijama ili ustupcima, smanjivanjem kuluka i dažbina. Bile su to, kako je govorio Mao Ce Tung, »kontradikcije unutar naroda«, endemično prisutne i povremeno eksplozivne, ispoljavale su se stihijno i ostajale u postojećim okvirima tradicionalnog hijerarhijskog društva. Uloga Budizma i Konfučijanizma, kao i lokalnih porodičnih-seoskih-zemljoradničkih kultova bila je u tome odlučujuća. Destruktivne, revolucionarne, pogotovo tudje ideje su se u sudaru sa njima razvodnjavale i gubile snagu privlačnosti. U vidjenju tog tradicionalnog seljačkog društva spoljni svet i sve što je dolazilo iz njega javljalo se kao tudje, neprijateljsko, što se odnosilo kako na kolonijalnu vlast, ideje i dostignuća gradjanskog-buržoaskog društva, tako i ako ne i prevashodno na marksističku doktrinu i ideju socijalizma. Ipak, i u ovakvoj situaciji »evropska ideja komunizma« se u ovim zemljama, od Kine i Vijetnama preko Tajlanda, Malezije, Filipina, Burme, Laosa i Kambodže prihvatala i širila. Prihvatala se tako što se »preobukla« u odoru nacionalizma. Sve ove zemlje su, naime, bile kolonijalizovane ili izložene osvajačkim težnjama evropskih kolonijalnih metropola, kasnije evropskih kapitalističkih zemalja i SAD, koje su ugrožavale nezavisnost, razarale tradicionalnu društvenu organizaciju i način života, donosile stratifikaciju društva i opšte osiromašenje. Svuda su postojali manje ili više jasno nacionalno i politički profilisani pokreti za oslobodjenje, koji su vremenom gubili na poletu, svodili se na zavereničke, terorističke grupe, pretvarali u endemični banditizam. U takvim uslovima su se istaknuti pojedinci, po pravilu intelektualci okrenuli i našli »sredstvo, orudje i oružje« u marksizmu-lenjinizmu, čijim su prihvatanjem našli i saveznike. Ideja socijalizma, zasnovana na marksističkoj teoriji prilagodjenoj »azijskim društvima« od strane Lenjina, pokazala je veliku sposobnost prilagodjavanja lokalnim uslovima, za razliku od Hrišćanstva koje je doktrinarno bilo isključivo, a hijerarhijski vezano za spoljni centar moći, time što je borbu protiv stranog osvajača izjednačilo sa klasnom borbom (»svi mi predstavljamo jednu, eksploatisanu klasu, a oni, strani osvajači drugu eksploatatorsku klasu«), a težnje za nezavisnošću, otklanjanje eksploatacije i obnavljanje »našeg pravednog društva« sa socijalizmom. Posustalom nacionalizmu koji nije uspevao da se realizuje, ova doktrina je donosila efikasnu organizaciju, metode borbe i jasno definisane ciljeve: Nacionalno oslobodjenje i socijalne refeorme. Nosioci ideje socijalizma su bili predstavnici obrazovanog sloja, intelektualna elita, obrazovani najčešće u kolonijalnim metropolama, po pravilu regrutovani iz aristokratskog vladajućeg sloja, koji su izgubili vlast i pozicije u sudaru sa kolonijalnim sistemom i imali sve razloge za borbu protiv njega. Nacionalizam je u ovim zemljama bio stariji od komunizma, pokreti i partije angažovane u borbi za nacionalnu nezavisnost su postojale pre Kominterne i komunističkih partija, teorija komunizma je doneta spolja, »nakalemila« se na tradicionalne nacionalne doktrine, naučila ih da analiziraju stvarnost i traže uporišta u socijalnim težnjama masa, naučila ih organizaciji i metodima ilegalnog rada i oružane borbe, dala im sredstvo, orudje i oružje za borbu. Intelektualci iz viših društvenih slojeva su se javljali kao nosioci, a mase su ga prihvatale privučene socijalnim programom. Uticaj marksizma na prostorima Kine i Jugoistočne Azije širio se kao vatra, poprimao je lokalni karakter (socijalizam »kineskih«, »vijetnamskih«, »kmerskih« boja), izlazio iz okvira organizovanog komunističkog pokreta, postajao opšte narodni-nacionalni pokret. Profilisani kao komunistički, pokreti su uspevali tamo gde su u prvi plan stavljali borbu za nacionalno oslobodjenje, tamo gde su se javljali kao nosioci »zastave nacionalne nezavisnosti«, ništa ne mari što je ona bila crvene boje, a socijalne ciljeve potiskivali u drugi plan, ostavljali za »drugu etapu«. Pobedjivali su, rešavali probleme nacionalnog oslobodjenja i nezavisnosti, ali, u onom drugom su bili manje uspešni, gubili su jako mnogo vremena na prestrojavanje u funkciji ekonomskog razvoja (»sa početkom svakog novog petogodišnjeg plana, mogli su samo da konstatuju sve veće zaostajanje iza kapitalističkih zemalja«). Taj proces prestrojavanja na rešavanje ekonomskih problema u Kini i Vijetnamu je završen tek pre deceniju-dve, prihvatanjem metoda suprotnih od onih koje je definisala doktrina na kojoj su izvojevali nezavisnost. U Kambodži, pošto je već o njoj reč, sve se završilo porazom – nezavisnost kakvu su stekli 1991. im nije donela rešenje za ekonomske probleme. Simbioza nacionalizma sa idejom socijalizma i identifikovanje borbe za nacionalno oslobodjenje sa socijalističkom revolucijom ostvarivano je u različitim vidovima u zavisnosti od konkretnih uslova i sa različitim rezultatima. Ono što je bilo zajedničko svima, jeste to da su se nosioci borbe za socijalne promene identifikovali kao branioci nacionalnih interesa. Kao takvi, pokreti su se »na terenu nacionalizma« razvijali i uspevali, ili bili bivali poraženi. Uspevali su u nacionalno-homogenim zemljama (Kina, Vijetnam), gubili u višenacionalnim zemljama, gde se nasuprot jednom nacionalizmu »jedne boje«, javljao nacionalizam «druge boje« (Burma, Malaja, Indonezija), deformisali su se, izrodjavali na samom početku i donosili tragične posledice u zemljama dinastičke, despotske vladavine izloženim stranoj intervenciji (Kambodža, Severna Koreja). U funkciji ove rasprave o pokretu »Crvenih Kmera« u Kambodži, zadržaćemo se samo na Vijetnamu, s obzirom na njegovu ulogu u Kambodži. Hošiminov antikolonijalni, oslobodilački pokret je »prigrlio komunizam kao sredstvo i instrument borbe za nacionalno oslobodjenje i ujedinjenje«. Ali, jednom ovenčan pobedom, ispoljio je svoju pravu prirodu i krenuo putem nacionalnog hegemonizma u regionu, nastojeći da odnose sa Kambodžom (i Laosom) stavi u okvire »specijalnih odnosa tri indokineska naroda«. U tom smislu pojavljivanje »Crvenih Kmera« na platformi suprostavljanja Vijetnamu, odbijanjem »specijalnih odnosa« i svake saradnje, videći u svemu što je dolazilo iz Vijetnama neprihvatlajivo, neprijateljsko – predstavlja na svoj način prirodnu reakciju svojstvenu svakom nacionalnom pokretu suočenim sa osvajačkim težnjama sa strane, vrlo sličnu reakciji HŠM vijetnamskog pokreta u odnosu na francuski kolonijalizam, američki imperijalizam i kineski »hegemonizam«, kako su ih tamo kvalifikovali. To što su se »Crveni Kmeri« deklarisali kao revolucionari, marksisti (»stopostotni«, »čisti marksisti«) i što su iz riznice marksizma-lenjinizma, kako ga je praktikovao Staljin i idejnog fonda Kulturne revolucije u Kini preuzeli najesktremnije stavove, ništa ne menja u činjenici da se njihov teoretski i idejni fond zasnivao na ekstremnom nacionalizmu, ksenofobiji i rasizmu. Činjenica da su se kako Vijetnam sa Hošiminovim oslobodilačkim pokretom i komunističkom partijom. tako i Kambodža sa Polpotovim »Crvenim Kmerima« javljali kao deklarisani pripadnici istog ideološkog tabora, i ne samo to, jedni i drugi su po genezi svog nastanka proizašli iz jedne jedinstvene KP Indokine, osnovane 30-tih godina i angažovane u »zajedničkoj borbi protiv zajedničkog neprijatelja« za nacionalno oslobodjenje sve do 1965., ili čak do 1975., samo je zamagljivala, ali nije mogla da sakrije suštinu njihovog sukoba i pravu prirodu njegovih učesnika: Radilo se o sukobu dva »divlja« nacionalizma, zaodenutih u marksističku ideološku ljušturu, čije korene treba tražiti daleko pre nego što se ideja socijalizma uopšte pojavila, od kojih je jedan, istini za volju bio u poziciji da se brani.
KAKO SU CRVENI KMERI OSVOJILI VLAST
»Sve što smo ostvarili, ostvarili smo sopstvenim snagama« Pol Pot
Potpisivanjem sporazuma izmedju SAD i Vijetnama o okončanju oružanog sukoba i povlačenju američkioh snaga iz Indokine potpisanog u Parizu početkom 1973. počela je nova faza Indokineskog rata. Crveni Kmeri su, naime, odbili da se pridruže sporazumu, optužili svoju vijetnamsku »braću po oružju« za izdaju i kapitulaciju pred »američkim imperijalizmom«, proterali vijetnamske snage sa kambodžanske teritorije silom oružja tamo gde je bilo otpora, sproveli masovnu čistku svojih redova od provijetnamskih kadrova (»Kmera sa vijetnamskom dušom«), organizovali stanovništvo u vojno-radne kooperative, uveli prinudni rad i zajedničku ishranu, zabranili trgovinu, ukinuli novac - reorganizovali su se i sve podredili ratu protiv režima Lon Nola koji se održavao u opkoljenom Pnom Penu zahvaljujući američkoj pomoći dostavljanoj vazdušnim putem. Pripadnici Crvenih Kmera su tvrdili da ratuju protiv američkog imperijalizma, za nezavisnost i socijalizam, pripadnici Lon Nolovih snaga da ratuju protiv vijetnamskih osvajača, za nezavisnost i demokratiju, sve dok posle američko-vijetnamskog sporazuma o okončanju rata u Parizu 1973. i povlačenja američkih i vijetnamskih snaga iz Kambodže nisu shvatili da se bore za vlast izmedju sebe - čime se može objasniti eksplozija surovosti kakvu svet nije video, sve do oživljavanja tradicionalnog »jedenja neprijatelja«. U početku su se ubijali bez milosti, zatim su sekli uši i glave pobijenih protivnika i nosili ih kao trofeje, da bi na kraju došli do toga da jedni drugima jedu džigericu i srce sirovo i kuvano. I sve to pred kamerama koje su to prenosile u svet - da se pokaže evo sa kakvim divljacima svet ima posla... Crveni Kmeri su početkom 1975. pokrenuli završnu ofanzivu, zauzeli aerodrom Pošentong i presekli sve veze Pnom Pena sa spoljnim svetom. Naoružani automatskim puškama AK-47 napadali su u talasima, gubici ih nisu zaustavljali, jurišali su na svaki objekat dok ga ne bi zauzeli, izdržavali su »tepihe« bombardovanja iz vazduha (B52), zemlja se otvarala pod njima, ali nisu uzmicali. Ako bi predvodnici pokazali najmanji znak kolebanja, bili bi likvidirani, na njihovo mesto bi dolazili drugi i napadi bi se nastavljali. Govorilo se da svet do tada nije video takav fanatizam... U već izgubljenoj situaciji, Amerikanci su prebacili Lon Nola na Havaje, sa obrazloženjem da ga vode na lečenje (mentalno je stvarno bio poremećen, ali ne toliko da ode bez zlata koje se još našlo u trezorima nacionalne banke), američki ambasador je smotao zastavu ispod miške i sa osobljem napustio Pnom Pen, kao i predstavnici svih ambasada, izuzev Francuske i Laosa. Najviši predstavnici režima - Sirik Matak, Long Boret, Lon Non, brat generala Lon Nola i drugi su odlazećem američkom ambasadoru uputili tužno, prekoravajuće pismo (»...bili smo saveznici...mi smo vam verovali i vezali svoju sudbinu za vas, a vi nas ostavljate...za nas je to bilo pitanje života i smrti, za vas pitanje interesa...«) i ostali u Pnom Penu, očekujući sa neshvatljivom rezignacijom i fatalizmom neizbežni kraj (izvučeni su iz Francuske ambasade gde su se sklonili i svi pobijeni odmah po ulasku Crvenih Kmera u Pnom Pen) Puč protiv Sihanuka 1970. i dogadjaji koji su usledili učinili su da Crveni Kmeri i Hošiminov Vietmin zaborave na svoje sukobe i zatraže od Sihanuka da se stavi na čelo pokreta Crvenih Kmera u borbi za nezavisnost Kambodže. Sihanuk je bio potreban Crvenim Kmerima da im da medjunarodnu legitimaciju i da sa njegovim imenom privuku seljaštvo, a Vijetnamu da preko njega kontrolišu Crvene Kmere u njihovom sve izraženijem nepoverenju prema politici Vijetnama. Jedni i drugi su mu u tom cilju izražavali »iskrena osećanja prijateljstva, poštovanja i divljenja za njegovu politiku« i »čvrsta uveravanja u uspeh herojske borbe kojoj je stao na čelo«. Bilo je sve to na petogodišnji rok, do 1975., kada su Crveni Kmeri ušli u Pnom Pen i definitivno proglasili Vijetnam za »neprijatelja broj jedan« a Sihanuka zadržali kao taoca u oronuloj kraljevskoj palati u Pnom Penu. Sliku o ovim dogadjajima upotpunjuje činjenica je da su Vijetnamci omogućili pobedu Crvenih Kmera, jer su već 1971/72.. slomili kičmu Lon Nolu i prepustili polovinu Kambodže njihovoj kontroli, pri tome su prelazili ćutke preko svih nesporazuma, trpeli zločine Crvenih Kmera protiv sopstvenog i vijetnamskog življa, nisu zaustavili Crvene Kmere u likvidacijama Kambodžanaca koji su 1954. našli utočište u Vijetnamu i od 1970. se priključivali borbi protiv režima Lon Nola, protivili ju se otvaranju debate u OUN o zločinima Crvenih Kmera označenim već kao genocid nad sopstvenim narodom 1976/77., u očekivanju da će iz unutrašnjih sukoba kao pobednik izaći frakcija koja će prihvatiti ideju »bratske saradnje tri naroda Indokine«. Progovorili su o svemu tome tek 1978/79. kad im je bilo potrebno opravdanje za vojnu invaziju na Kambodžu, ali i tada i posle toga su govorili samo o zločinima »Pol Pota i njegove klike«, a ne o ideologiji i ciljevima pokreta čijem su nastanku doprineli.
|