| |
|
NE POSTOJI „ENIGMA”
(„Kraj zagonetke?”, „Dnevnik”, 27. oktobra)
Identitet Rusina - nema enigme
U vašem listu je
27. oktobra objavljen članak M. Živanovića pod naslovom “Kraj zagonetke?”, a
31. oktobra članak Branke Dragović pod naslovom “Od Zakarpatja do
vojvođanske ravnice”. Oba članka se odnose na istu temu: ko su Rusini i koji
je njihov nacionalni identitet? Prvi članak je u direktnoj vezi s nedavno
objavljenom knjigom Vladimira Šante “Enigma Rusini - Rusnaci - Ruteni”, u
kojoj autor tvrdi da Rusini vode poreklo od praslavenskog plemena Abodrita,
od kojih su kasnije nastali Istočni Slovaci - Vihodnjari, ali da danas
jugoslovenski Rusini predstavljaju autohtonu nacionalnu manjinsku zajednicu,
koja ne pripada nijednom većinskom narodu, nego da je njihova matična zemlja
Jugoslavija. Knjiga je objavljena na rusinskom i paralelno na srpskom (štampano
latinicom), iz čega se može zaključiti da ima velike pretenzije.
Možda na ovaj članak i ne bi trebalo posebno reagovati da u njemu nema
prenaglašenih tvrdnji, kako o samom piscu knjige (napr.: “Publicista i
istraživač Vladimir Šanta nije dočekao ukoričeno svoje životno delo”), tako
i njegov krajnji zaključak, koji sam naveo u prethodnom pasusu. Pošto sam V.
Šantu dobro poznavao od rane mladosti, mogu odgovorno da tvrdim da on nije
bio ni publicista (u vrlo retkim prilikama objavljivao je polemičke članke u
rusinskoj štampi o pojedinim temama iz kulturnoprosvetnog života, ali se to
teško može smatrati publicistikom), a još manje istraživač, jer je bio vrlo
skromnog obrazovanja. Celokupno njegovo interesovanje za istoriju i
nacionalnu pripadnost Rusina bilo je isključivo na amaterskoj osnovi, a
takve teme ne obraćuju amateri, već visoke naučne ustanove sa stručnim
naučnim kadrovima.
Istoriju jugoslovenskih Rusina pisalo je do sada šest ozbiljnih pisaca: dr
Havrijil Kosteljnik, dr Fedor Laboš, dr Janko Sabadoš (magistarsku i
doktorsku tezu iz istorije Rusina odbranio je na Beogradskom univerzitetu),
dr Janko Ramač, akademik Ukrajinske nacionalne akademije dr Julijan Tamaš i
publicista Miron Žiroš. Zaključak svih ovih autora je da su imena Rusin i
Rusnak, kako se mi sami nazivamo, zatim Rušnjak i Ruten, kako su nas
nazivali Mađari i Austrijanci, ili pak Malorus, kako su nas nazivali Rusi;
ili Ukrajinci, koje se prvi put pojavilo krajem 12. veka i posle se vekovima
postepeno širilo na sve krajeve gde je taj narod živeo - da su to sve
sinonimi, imena za jedan te isti narod, ma gde on živeo. Ovo što je ovde
izneto može da se nađe u svakoj poznatijoj enciklopediji pod odrednicom “Rusin”.
To je uradio i mr Roman Miz u članku “Rusini u slovenskim enciklopedijama”,
koji je objavljen u knjizi “Rusini/Rusnaci” 1996. godine (zbornik radova
povodom proslave 250. godišnjice doseljenja Rusina u ove krajeve). U članku
su navedeni podaci iz 15 slovenskih enciklopedija, od toga četiri srpske.
Drugi članak, spomenut na početku, mnogo je objektivniji i uz izvesne dopune,
mogao bi se u potpunosti prihvatiti. Navešću samo jednu dopunu: oblasti iz
kojih su se Rusini doseljavali nisu samo Šariš, Zemplin i Boršod, već i
Abauj-Torna, Spiš, Gemer, Sabolč, Ung, Bereg, Maramoroš, a grupa koja se
doselila sredinom 19. veka potiče čak iz Galicije (Haličine).
Može i meni da se prigovori da sam amater za istoriju (jer sam po struci
diplomirani hemičar i diplomirani inženjer tehnologije). Razlika između V.
Šante i mene je u tome što se ja pozivam na naučne autoritete iz naših
redova, na obilje pročitanog materijala i na neposredne kontakte s ljudima
svih profila obrazovanja prilikom putovanja po gotovo svim oblastima gde naš
narod živi - Ukrajina, Rusija, Poljska, Slovačka, Rumunija, Mađarska. Drugi
razlog mom javljanju je što je pre izvesnog vremena (29. jula) u listu “Glas
javnosti” objavljen članak s gotovo istom sadržinom i tvrdnjama o
nacionalnom identitetu jugoslovenskih Rusina kao i u članku “Kraj zagonetke?”
Poenta u članku je da je to manjina bez “matične zemlje”. Reagovao sam sa
suprotnim tvrdnjama, ali i pored mog višestrukog insistiranja nisu našli za
shodno da objave moj članak, iako bi i po Zakonu o štampi i po nekoj etici
trebalo da se čuje i suprotno mišljenje.
Voleo bih da verujem da je pojavljivanje ovih članaka u kratkom vremenskom
razmaku, u dva različita dnevna lista, sa gotovo identičnom sadržinom čista
slučajnost.
Svjatoslav Nađ
POLEMIKE
Nema enigme - sem laži i podmetanja
(„Identitet Rusina - nema enigme”, „Dnevnik” 6. decembra)
Po svemu izgleda
da su Rusini u ličnosti Svjatoslava Nađa dobili samoustoličenog Lojolu,
cenzora i vrhovnog arbitra za “naučni” i konačni sud o istorijskoj prošlosti
Rusina. Alhemičari su bitisali u srednjem veku, ali su kasnije - razvojem
nauke - izumrli. Jedino je kod Rusina došlo do paradoksa - fosil alhemičara
je oživeo i aktivirao se.
Alhemičar rusinske istoriografije g. Svjatoslav Nađ “autoritativno” tvrdi -
“da je šest ozbiljnih pisaca” - napisalo “Istoriju jugoslovenskih Rusina”.
To je prostačka laž, sa veoma ružnom pozadinom prikrivenog zapadnoevropskog
klerikalizma. Evo nepobitne istine o “toj” ili “tim” istorijama koje pominje
velestručni cenzor.
1) Dr Havrijil Kosteljnik napisao je nepotpunu hroniku Ruskog Krstura,
viđenu i napisanu na osnovu dokumenata. Teze su iznete - ali je sinteza
izostala. Zašto? Zato što mu je iz “viših istanci” unijatske crkve
“sugerisano” da ne piše o ekscesnim i amoralnim postupcima unijatskih
sveštenika za vreme gušenja pokreta Rusina Ruskog Krstura za vraćanje svojoj
pradedovskoj pravoslavnoj crkvi 1756. godine. Zbog toga je njegova Hronika
Ruskog Krstura nepotpuna i nedovršena - što je očigledna činjenica.
2) Dr Fedor Laboš, po ugledu na dr Havrijila Kosteljnika - priredio je
solidan zbornik dokumenata o Rusinima u Kucuri, koji nema nikakav naučni
predznak ni hronike ni istorije.
3) Dr Janko Sabadoš napisao je magistarski rad i doktorsku disertaciju o
prošlosti Rusina u Vojvodini - koja je do te mere smušena konstrukcija,
nejasna i proizvoljna, prepuna falsifikata - te je jasna samo njegova namera
da Rusine “naučno proglasi” Ukrajincima.
4) Dr Janko Ramač napisao je desetak kratkih istoriografskih napisa iz
prošlosti Rusina i, verovatno, doktorsku disertaciju koju je “odbranio” u
Rimu (Vatikanu?!). Javnosti dostupni njegovi radovi objavljeni u časopisu
“Švetlosc” pisani su sa “naučnog stanovišta” hrvatskog katoličkog
klerikalizma - koji je rigorozno osudio i odbacio još pre Drugog svetskog
rata dr Havrijel Kosteljnik.
5) Akademik dr Julijan Tamaš, relativno uspešan poeta, napisao je
prihvatljivu Istoriju rusinske književnosti, za što je imao dovoljno
afiniteta i znanja. Međutim, afinitet jednog poete nije prikladan naučnoj
istoriografiji. To je dr Julijan Tamaš potvrdio svojom knjigom “Ruski Krstur
- letopis i istorija”. I ta njegova obimna knjiga daleko je od istorije
Rusina, jer predstavlja kombinaciju zbornika građe i tekstova sličnog
reminiscencijama probranih prošlih događanja.
6) Publicista (kako ga Svjatoslav Nađ naziva), odnosno istoriograf (kako ga
ja nazivam) - Miron Žiroš, kao što se vidi bez ikakve akademske titule -
najsavesnije i najobimnije je obavio svoj naučnoistraživački rad na
prikupljanju građe za pisanje istorije Rusina u Vojvodini. U njegovim
radovima nema ni traga nakaradnih predubeđenja.
Prema tome, na osnovu uvida u istoriografske radove, Rusina, mora se u, ime
istine, zaključiti - da Istorija Rusina u Vojvodini - još nije napisana, a
kada će, ne zna se. I, niko nema pravo da svesno i zlonamerno obmanjuje
javnost.
Gospodin Svjatoslav Nađ, kao osnovnoškolac - sabira babe i žabe, kurdelese,
pradedove, dedove, očeve, sinove i unuke stavlja u istu vremensku ravan -
uveren da je pronašao Kolumbovo jaje. Jer - sinonim “Ukrajinci” trpa u 12.
vek - vek procvata Kijevske Rusije čiji su žitelji bili i Rusini (Ruteni,
latinski). Tvrdi da se taj “sinonim” vekovima postepeno “širio na sve
krajeve, gde je taj narod živeo - da su to sve sinonimi, imena za jedan te
isti narod, ma gde on živeo.” U ovom slučaju, gospodin Svjatoslav Nađ
nadmašio je portparola Šeja. U istoj državi, Kijevskoj Rusiji, živeli su i
“budući” Rusi i Belorusi, kada su istorijski uslovi uticali na formiranje
nacija, krajem 18. i početkom 19. veka, a ne 12. veka kako to, ne trepnuvši,
tvrdi autor. Kako su se “Ukrajinci” širili širom zemlje ako su na istoj
teritoriji Kijevske Rusi formirane beloruska i ruska nacija? Naziv
“Ukrajina” pojavio se tek kada su Kijevske Ruse 1387. godine okupirali
poljski i litvanskik katolički krstaši. Tek u vreme carske Rusije,
pogranični pojas prema Turskoj, Poljskoj i Litvaniji počeo se nazivati “Ukrajinom”,
ali kao geografski pojam “Krajina”, a nikako kao naziv nacije. Žitelji (U)Krajine
bili su starosedeoci Rusini, ali se taj broj žitelja rapidno počeo
povećavati posle pobune Pugačova i Stenjke Razina - jer su razbijeni
pobunjenici bežali u pogranični pojas (U)Krajinu - gde su bili slobodni
seljaci, a ne kmetovi, što je carska Rusija tolerisala, jer su ti seljaci
bili, istovremeno, i ratnici, što je dobro došlo u borbama protiv uljeza iz
Turske, Poljske ili Litvanije. Posle toga su mnogi kmetovi iz centralne
Rusije, pa čak i iz zapadnog Sibira bežali “na slobodu” u (U)Krajinu - da sa
sebe zbace jaram kmetstva. O formiranju ukrajinske nacije odlučivale su
zapadne katoličke evropske države daleko posle nasilnog osnivanja Unije (Unijatske
crkve) 1596. godine - što predstavlja posebnu temu za obradu.
I, na kraju - autor Svjatoslav Nađ iritiran je napisom “Kraj zagonetke?”
zbog “poente” napisa da su Rusini “manjina bez matične zemlje” (države). Da
F. Svjatoslave - Rusini u Vojvodini nemaju matičnu zemlju, odnosno državu -
niti im je ona potrebna. Rusinska matična zemlja je Vojvodina, Srbija,
Jugoslavija, a ne Ukrajina. Da je to tačno i neopozivo - potvrđuje
10-togodišnji ogorčeni otpor većine Rusina “intelektualnoj” nasilnoj
ukrajinizaciji - koju tako “svesrdno” i beskrupulozno želi da nametne
Rusinima Savez Rusina i Ukrajinaca Jugoslavije. Znaju Rusini za jadac - kako
prolazi čovek ili manjinski narod, kada uporno nastoji da sedi na dve
stolice. Znaju Rusini i to - ako se neko od autora usudi da se bavi
istoriografijom sa stanovišta suprotnog ukrajinskom klerikalizmu - biće
javno anatemisan, lustrificiran i satanizovan - potpuno u duhu agresivnog
klerikalizma, putem alhemičara jezuita.
Vladimir
Bilnja
POLEMIKA
Nema enigme, a nema ni laži i podmetanja
(„Nema enigme - samo laži i podmetanja”, „Dnevnik”, 17. decembar 2002.
godine)
Pod naslovom
“Nema enigme - samo laži i podmetanja”, 17. decembra 2002. godine, na strani
24, objavili ste članak Vladimira Biljnje, a mislim da ste imali sto razloga
da ga ne objavite. Proživeo sam već dosta godina i imao prilike da čujem,
ili pročitam, razne diskusije i polemike, ali nikada u takvom tonu, takvim
rečnikom i tvrdnjama kao što je sebi dozvolio V. Biljnja, a vi objavili.
Svako ima i zakonsko i moralno pravo da se ne slaže s javno iznetim podacima
ili tvrdnjama nekog drugog, ali ne i da to izražava vređanjem, pogrdnim
nazivima, potcenjivanjem i ismejavanjem ličnosti drugog, a sve je to V.
Biljnja sebi dozvolio, a vi brže-bolje štampali. I sve je to otišlo u
javnost u nekoliko desetina hiljada primeraka, koliko iznosi vaš tiraž.
Izgovorena pogrdna reč na radiju ili TV je teška, ali brzo nestane i
zaboravi se, a štampana u hiljadama primeraka ostaje.
U mom kratkom članku, koji se objavili 27. oktobra 2002. godine, uopšte nije
spomenuto ime V. Biljnje, niti sam se na bilo koji način njemu obraćao. To
što on nije bio zadovoljan sadržinom tog članka ne daje mu za pravo da mene
kao ličnost ismeva, naziva pogrdnim imenima i potcenjuje, a potcenjuje i
degradira i sve one ličnosti koje sam spomenuo kao pisce rusinske istorije.
Slovoslagač u štampariji, V. Biljnja, amater za istoriju, dozvoljava sebi da
moj podatak o tome šta su navedene ličnosti napisale proglasi za “...
prostačku laž, s ružnom pozadinom prikrivenog zapadnoevropskog klerikalizma.”
Koliko mržnje u jednoj jedinoj rečenici! Kao autore ja sam naveo: dr
Havrijila Kosteljnika, dr Fedora Laboša, dr Janka Sabadoša, dr Janka Ramača,
akademika dr Julijana Tamaša i žurnalistu i publicistu Mirona Žiroša. Svakog
od njih “veliki istoričar” je pojedinačno analizirao i ocenjivao, i svi su,
sem Žiroša, dobili negativne ocene! Gotovo neverovatno! Iz koje to pozicije
slovoslagač ocenjuje doktore nauka? Ovi autori su u različitim vremenskim
periodima (od 1915. godine, pa do današnjih dana) objavili - samo u knjigama,
ne računajući članke u raznim časopisima, kalendarima i novinama - više od
dve hiljade stranica istorijske građe, potkrepljene veoma obimnom
bibliografskom građom, više od 1.000 bibliografskih jedinica, a to je samo
građa nabrojana u knjigama koje posedujem. Da li je to ta “prostačka laž”?
Podatke o tome da se ime “Ukrajina” prvi put pojavilo u XII veku našao sam u
sledećim izvorima:
u petnaest slovenskih enciklopedija, koje se nalaze u Biblioteci Matice
srpske u Novom Sadu, pod odrednicom “Rusin” navodi se da je to sinonim za
naziv “Ukrajina” i prvi put se pojavljuje u XII veku;
u “Sovjetskom enciklopedijskom rečniku”, (Moskva, 1980. str. 1389) “Ukrajina”,
istorijsko ime zemlje, naseljene Ukrajincima, prvi put se sreće u XIII veku,
u Perejaslavskom kraju i u jednom delu Galicije;.”
u “Istoriji Ukrajine” od Dmitra Dorošenka, (Kijev, 1993. str. 222): “Termin
Ukrajina” prvi put se spominje na stranicama “Kijevskog letopisa” 1187.
godine; u knjizi “Ukradeno ime” od Evgena Nakonečnog, (Lavov, 1998 str.111)
“Termin Ukrajina” navodi se još od XII veka.
Na ovom mestu, radi čitalaca “Dnevnika”, a ne radi polemisanja s V. Biljnjom,
navešću šta je međusobnim odnosima Rusa, Ukrajinaca i Belorusa izneo
akademik Srpske akademije nauka gospodin Čedomir Popov u svom istupanju na
obeležavanju 130. godišnjice rođenja velikog ukrajinskog naučnika Mihaila
Gruševskog (objavio oko 2.000 stručnih i naučnih radova) u Matici srpskoj
17. septembra 1996. godine.
Istorija Rusa, Belorusa i Ukrajinaca može se razumeti samo u širokom okviru
istočno-evropske istorije. Ne postoji jedna “opšteruska” istorija i kultura,
već samo istorije i kulture pojedinih istočnoslavonskih naroda u međusobnom
odnosu i sadejstvu, ali posebne. Ukrajinska i beloruska istorija su se u
vrlo ranim vremenima srednjeg veka identifikovale kao posebne i samostalno
su se manifestovale.
List “Dnevnik” je o ovom prikazu akademika Čedomira Popova objavio opširnu
reportažu 25. septembra 1996. godine.
Voleo bih da objavljivanje članka V. Biljnje, koji odiše mržnjom i
netolerancijom, smatram samo nepažnjom ili slučajnom ličnom greškom, a ne i
stavom lista “Dnevnik”, koji treba da drži do korektnih odnosa prema svojim
čitaocima.
Svetislav Nađ,
Novi Sad
|
|